U životu se susrećemo sa 2 vrste boli - Ona koja nas povrijedi i ona koja nas promijeni

Čovjek je inherentno ranjivo biće, duboko osjetljivo na utjecaje i događaje oko sebe. 

Od samog trenutka rođenja, pa nadalje, iskusuje rane, ali istovremeno i nanosi rane drugima. Te rane mogu biti različitih veličina i dubine. Neke su površne i brzo zacjeljuju, dok su druge dublje i ostavljaju trajne tragove. Rane mogu biti tihe, gotovo neprimjetne, ili glasne i bolne. Bez obzira na njihovu prirodu, rane imaju moć da nas oblikuju i utječu na naš život. 

Ponekad se suočavamo s ranama koje smo pokušali potisnuti i zaboraviti, ali one i dalje ostaju prisutne u našoj podsvijesti. Bez obzira na naše napore da ih zanemarimo, te rane utječu na naše odluke i način na koji živimo. Svaka odluka koju donosimo i svako djelovanje koje poduzimamo proizlazi iz tih rana koje nosimo sa sobom.

Kada smo sami sa sobom i suočeni s tišinom, naše rane postaju vidljive i patimo zbog njih. Međutim, kada smo zaokupljeni poslom ili smo u odnosima s drugim ljudima, privremeno zaboravljamo na tu patnju. Bez obzira na to koliko nam ljudi pomažu umanjiti bol, ona i dalje ostaje prisutna, kao ožiljci naših rana.

Naučiti živjeti s tim ožiljcima postaje neophodno. Zrelost i snaga nisu postignuti oslobađanjem od utjecaja svih naših rana. Istinska zrelost dolazi kada nastavljamo živjeti s njima, smanjujući njihovu moć da oblikuju naše odluke i perspektive. Rane su sastavni dio našeg puta sazrijevanja, pomažu nam razumjeti suštinu života i prihvatiti stvari onakve kakve jesu. 

One su dio nas, oblikovale su nas u ono što danas jesmo, i kroz njih stječemo razumijevanje da ne možemo suditi drugima jer ne poznajemo rane koje su prošli i ožiljke koje nose. Postoje dvije vrste boli: one koje nas povrijede i one koje nas promijene. Nakon što bol prođe, ostaje rana koju nosimo sa sobom, a naša budućnost postaje odgovornost koju moramo prihvatiti. 

Ne smijemo se previše vezati uz svoje rane, već moramo shvatiti da svaki dan možemo polako otpustiti komadić svoje ranjivosti, dajući prioritet našoj budućnosti umjesto prošlosti. Moramo otploviti iz sigurnosti obale prošlosti i hrabro zaploviti na otvoreno more života. U toj avanturi života, suočit ćemo se s novim ranama, ali bez njih nema ni samog života. Rane su jednako dio našeg postojanja kao i svaka druga iskustva koja nas čine živima.