Priča od koje zastaje knedla u grlu - "Ko baca hljeb u đubre sluti na zlo, i zlo mu dolazi"

Danas mnogi ljudi nemaju jasnu predstavu o tome što znači "sevap". 

Često smo svjedoci besmislenog rasipanja hrane, posebno kada kupujemo više hljeba nego što nam je potrebno, a zatim ga bacamo. Prizor hljeba u đubretu nije samo neprivlačan, već ima dublje značenje. To nas upozorava na zlo koje proizlazi iz naše nezahvalnosti i nebrige. Naši stari su nas učili da cijenimo hleb, da ga poštujemo i da ga ne bacamo bez razloga. 

Učili su nas da podignemo komad hleba koji je pao na zemlju, da ga dunemo, poljubimo i prekrstimo se, iskazujući tako svoje poštovanje prema hrani. Imao sam privilegiju vidjeti princezu Jelisavetu kako podiže komad hleba koji joj je ispao, ljubi ga i prekrsti se. To je bio predivan prizor i podsjetnik na stari običaj koji je puno poštovanja prema hrani. 

Međutim, takvi običaji su zaboravljeni, kao i stara riječ "zadužbina". Naši preci, posebno beogradski trgovci, koji su bili proglašeni "okorelim kapitalistima" nakon rata, ostavili su zadužbine kao svoj doprinos zajednici. Iako danas ima mnogo bogatijih ljudi od njih, rijetko ko ostavlja takve tragove.

Mnogi su se povukli u sebe i zadržali svoje bogatstvo za sebe. Čak i uspješni ljudi iz našeg naroda koji su uspjeli u svijetu, kao naftaši, bankari ili industrijalci, rijetko poklanjaju gradu česmu, javnu zgradu, skulpturu, stipendiju ili topli obrok za siromašne. Pitam se kome će sve to ostaviti? Da li će sve to biti nasljedstvo za njihovu djecu?  Ali, uvijek postoji generacija koja stiče i generacija koja rasipa.

Kada jednom napustimo ovaj svijet, nećemo ponijeti ništa sa sobom. Svi materijalni posjedi ostaju iza nas. Izgubili smo vjeru u mnoge stvari, ali se čini da smo zadržali samo vjeru u materijalno stjecanje. Iako su stari trgovci možda otimali, krali, eksploatisali ili bili poznati kao škrtci, ipak su ostavljali nešto svojoj otadžbini, nešto što bi iskupilo njihove grešne duše. Ali što mi ostavljamo? 

Koje su naše zadužbine? Možda je vrijeme da počnemo s malim, gotovo neprimjetnim djelima? Svijet se ne popravlja velikim gestama, već malim koracima. Možda bismo trebali početi tako što ćemo ostavljati stari hleb u plastičnu kesu pokraj kontejnera? Možda bi uvele viršle, pola popijen jogurt ili dotrajale cipele mogle biti naše zadužbine? 

U skladu s vremenom u kojem živimo, naše zadužbine mogu stati u jednu plastičnu kesu. Stavim tu kesu pokraj kontejnera i okrenem se da nastavim dalje. Ali nakon nekoliko koraka, osvrnem se i primijetim da kesa je nestala! Naša mala zadužbina, koju smo ostavili, nekada je imala ime - "sevap".

Šta je zapravo sevap? To je kada činimo dobra djela, a ostajemo nepoznati. Nije nam potrebna zahvalnost ili priznanje. Stari gospoda, obučena u iznošene kapute, obilazi pijace i skuplja ostatke hrane poput lišća kupusa, zapuštenog krompira ili zaboravljene šargarepe. Oni kopaju po kontejnerima, izvlače novine i nedimljene cigarete. Zovemo ih "đubroselektori". Oni su primjer da sevap nije izgubljen, da i dalje postoji taj osjećaj humanošti i brige za druge. 

Na kraju, prisjećam se divne misli koju je često ponavljao moj pokojni prijatelj, Hilandarac otac Mitrofan: "Naše je samo ono što poklonimo drugima." To je suština zadužbina. Nije bitno koliko velike ili male su, već je važno da svojim postupcima i djelima ostavimo trag ljubavi i brige za druge.