Nisam znala gdje griješim dok mi muž nije očitao lekciju - Sada nam je brak bolji nego ikada

Kada smo stupili u brak, nismo bili u mladalačkim godinama. Moj suprug imao je 43 godine, a ja 35. Bili smo zreli ljudi, svjesni svojih želja, ciljeva i potreba. 

Već smo imali čvrst životni stav i bili smo uzbuđeni zbog ideje stvaranja vlastitog porodičnog gnijezda. Euforija zbog braka bila je prisutna na svakom koraku, ali, nažalost, ta euforija me odvela na put gdje sam počela činiti gluposti jednu za drugom. Odrekla sam se svih svojih slobodnih aktivnosti. Prestala sam ići na fitnes i napustila kurs talijanskog jezika, sve kako bih dokazala da sam prava domaćica. 

Počela sam praviti najfinije kolače, tražiti recepte u knjigama, peglati rublje, čistiti tepihe, svakodnevno ribati WC i kuhinju do savršenstva. Naučila sam izrađivati najbolje torte od fondana i usavršila dekupaž. No, usput sam izgubila vrijeme, sebe, ponos i temperament, sve kako bih postala savršena supruga. Na kraju sam postala žrtva vlastitih očekivanja. 

Jednog kišnog dana, kao i obično, provodila sam vrijeme u kuhinji. Sjećam se tog dana vrlo dobro. Moj suprug sjedio je za stolom i pio mlijeko, gledajući me s bijesom u očima. Dok sam sjeckala šunku, sir i krastavce, nekoliko puta mi je rekao da ne želi večeru, da mu je dovoljno mlijeko. No, kao brižna supruga, bilo mi je nemoguće to prihvatiti. Tvrdila sam da mu treba sendvič. 

Nagle i iznenadne reakcije, izbacio mi je nož iz ruke i očitao mi bukvicu. "Ti si moja žena, a ne služavka. Nema potrebe da ribaš WC tri puta dnevno, niti da mi praviš tri večere. Ti imaš svoj život i trebaš ga živjeti. Ja nisam cijeli tvoj svijet. Imali smo sreću da se sretnemo i zaljubimo, što nam više treba osim toga? Nikada nemoj stavljati moje interese ispred svojih, ne zaslužuješ to. Ti si divna osoba i sretni smo zajedno. Ja te volim takvu kakva jesi," rekao je sav bijesan. 

Stajala sam nepomična i šokirana, pokušavajući shvatiti što se upravo dogodilo. Nakon što sam skupila snage, progutala suze, bacila sendvič i uzela telefon u ruke. Nazvala sam profesoricu talijanskog jezika i ponovno se posvetila učenju. Više nisam bila samo domaćica. Nisam ribala WC svaki dan, niti kuhala tri večere. Postala sam JA, a to je bilo najvažnije. Sretna i svoja, a najvažnije, i on je bio sretan.