"Koliko smo bili voljeni kao mali, toliko ćemo biti u stanju da volimo druge" - Vladeta Jerotić

Ljubav koju primamo u djetinjstvu ima dubok uticaj na našu sposobnost da volimo i povezujemo se s drugima tokom života. 

Ako nismo doživjeli ljubav u ranom dobu, teže je razviti tu sposobnost kasnije u životu. Roditelji igraju ključnu ulogu u ovom procesu: ako ne prihvate ili ne vole svoje dijete iz raznih razloga, to može negativno uticati na njegov emocionalni razvoj. Postoji uvjerenje da je za zdrav psihički razvoj djeteta potrebna ljubav oba roditelja. 

Međutim, život često pokazuje da čak i ljubav samo jednog roditelja može biti dovoljna ako je ta ljubav zdrava i ne preteruje se u njoj. Na primjeru, ako dijete doživi naglu promjenu raspoloženja kod jednog od roditelja, što može biti vrlo emotivno za dijete jer ono snažno osjeća emotivne reakcije svojih roditelja, može se osjećati zbunjeno i nesigurno. 

Ovo može dovesti do toga da dijete reaktivno razvija svoju osobnost, usvajajući obrasce ponašanja svojih roditelja umjesto da razvija svoju autonomiju. Postupno postaje slično roditeljima ili razvija nepovjerenje prema ljubavi uopće, bilo da dolazi iz okoline ili iz vlastite unutrašnjosti. U ovim ranim fazama života, ništa nije važnije od primjera koje roditelji postavljaju svojoj djeci. Čak i tada, potrebna je roditeljska ljubav koja hrani strpljenje i čekanje, kako bi "sjeme posađeno u zemlju donijelo plodove".