„Kod mene ste jeli i pili a kad ste mi najviše trebali, nigdje nikoga.“ - Tužna pričao Dušice

Svi smo barem jednom u životu doživjeli osjećaj da smo iskorišteni. Kad pružamo ruku prijateljstva, prirodno očekujemo da će se ta ruka vratiti. 

Međutim, često se dogodi da oni kojima smo najviše pomogli nestanu upravo kada nam njihova pomoć najviše treba. Ovo je priča o Dušici, ženi koja je kroz teške trenutke naučila važnu lekciju o ljudima i pravoj vrijednosti prijateljstva. Dušica je oduvijek bila poznata po svojoj velikodušnosti i otvorenom srcu. Njen dom bio je utočište za prijatelje i rodbinu. Bila je ta koja je uvijek organizirala okupljanja, pripremala obroke i brinula se da se svi osjećaju dobrodošlo. 

Njena vrata su uvijek bila otvorena, a ona sama pružala je rame za plakanje i savjete kad je bilo potrebno. „Svi su dolazili kod mene, jeli i pili,“ sjećala se Dušica mnogih trenutaka kada je njen dom bio ispunjen smijehom i veseljem. Nikada nije postavljala pitanje što će dobiti zauzvrat; njeno zadovoljstvo ležalo je u činjenici da su njeni voljeni sretni i da je mogla pomoći. No, kako je vrijeme prolazilo, situacije i ljudi su se mijenjali. Jednog dana, Dušica je naišla na tešku situaciju. Trebala je pomoć – emocionalnu, fizičku, pa čak i financijsku. 

Okrenula se ljudima za koje je vjerovala da su njeni prijatelji, onima koji su redovito posjećivali njen dom, jeli njenu hranu i pili njeno vino. No, suočila se s tišinom. Telefoni su prestali zvoniti, poruke nisu stizale, a vrata su ostala zatvorena. „Kad sam ih trebala, nigdje nikoga,“ govorila je sebi, dok su suze tekle niz njeno lice. Osjećala je duboko razočaranje i izdaju. Ljudi kojima je vjerovala jednostavno su nestali, kao da nikada nisu ni postojali. 

To iskustvo bilo je bolno buđenje koje je naučilo Dušicu tešku lekciju. Pitala se je li problem u njoj. Jesam li bila previše naivna? Jesam li se previše davala? Možda su je smatrali slabom jer je uvijek bila tu za njih. No, kako je vrijeme prolazilo, Dušica je shvatila da problem nije bio u njoj, već u ljudima koji nisu znali cijeniti njenu dobrotu. Naučila je da ne treba svatko tko sjedi za tvojim stolom biti pravi prijatelj. 

Neki ljudi dolaze samo da bi iskoristili ono što im možeš pružiti, a kad ti zatreba pomoć, jednostavno nestaju. Ova bolna istina pomogla joj je da postane jača, opreznija i mudrija. Danas pažljivo bira ljude kojima pruža svoju ruku. Ne postaje hladna ili zatvorena, već naučila je razlikovati one koji su tu zbog nje od onih koji su tu samo zbog onoga što im može dati. Dok je nekada imala veliki krug prijatelja, sada je okružena manjim, ali pravim prijateljima. 

Možda ih je manje, ali su iskreni i odani. Ova priča je podsjetnik da ne zaboravimo sebe dok pomažemo drugima. Dobrota je divna osobina, ali treba biti svjestan da je treba dijeliti s onima koji je znaju cijeniti. Najvažnije je ostati vjeran sebi i pažljivo birati kome poklanjati svoje vrijeme, energiju i ljubav. Jer, pravi prijatelji su oni koji ostaju uz nas u svim vremenima, dobrom i lošem.