Mogu čuvati unučad, ali neću! Ja sam baka, a ne dadilja: Iskrena poruka bake

Kada su mi se rodila unučad, mnogi su pretpostavili da ću automatski preuzeti ulogu dadilje. 

Kao baka, prirodno sam osjećala ogromnu ljubav prema tim malim bićima, ali istovremeno sam se suočila s pritiskom društva koje je očekivalo da preuzmem odgovornosti koje zapravo pripadaju njihovim roditeljima. Biti baka je jedno predivno iskustvo, ali to ne znači da sam obavezna preuzeti ulogu stalne njegovateljice. Odgojila sam svoju djecu, prošla kroz brojne neprospavane noći, brinula se za njihove bolesti, ispunjavala školske obaveze, i sada, kada sam dosegla zrele godine, želim uživati u životu koji sam izgradila za sebe. 

Ove godine sam zaslužila da iskoristim za odmor, putovanja, razvijanje hobija i uživanje u vremenu koje sam konačno mogla posvetiti sebi. Naravno, volim provoditi vrijeme sa svojim unucima, ali to želim raditi na način koji meni odgovara, bez osjećaja da je to nešto što moram činiti svaki dan. Ponekad se suočavam s osudama, ljudi me kritiziraju, govoreći da sam sebična ili da ne volim svoju obitelj dovoljno. Međutim, to nije istina. Ljubav prema unucima ne treba mjeriti brojem sati provedenih s njima, već kvalitetom vremena koje im posvetimo.

Želim biti prisutna u njihovim životima kao baka koja unosi radost i mudrost, a ne kao osoba koja je iscrpljena i preopterećena obavezama. Sjećam se trenutka kada sam prvi put rekla svojoj kćeri da ne mogu svakodnevno čuvati djecu. To je izazvalo određenu napetost. Razumijem koliko je teško balansirati karijeru i roditeljstvo, ali vjerujem da je od izuzetne važnosti postaviti granice. Ako ne brinem o sebi, kako ću moći biti prava podrška kao baka? 

Potrebno mi je vrijeme za oporavak, za ponovno otkrivanje sebe nakon svih tih godina posvećenih brizi za druge. S vremenom, moja kći je počela shvaćati moj stav. Počele smo otvoreno razgovarati o našim potrebama i očekivanjima. Na kraju smo našle kompromis – povremeno provodim vikende s unucima, ali ne preuzimam ulogu stalne dadilje. Ovaj dogovor nam je omogućio da provodimo kvalitetno vrijeme zajedno, a da svaka od nas zadrži svoju slobodu i prostor. 

Važno je naglasiti da svaka baka ima pravo definirati svoju ulogu onako kako joj najbolje odgovara. Neke bake uživaju u tome da budu stalno prisutne i angažirane u životima svojih unuka, i to je potpuno u redu. No, jednako je važno da se bake osjećaju slobodne da kažu „ne“ ako tako odluče. Naše zdravlje, mentalna stabilnost i osobna sreća su ključni za dugoročno blagostanje cijele obitelji. Na kraju, moj cilj je biti najbolja verzija sebe za svoju obitelj. To ponekad znači da moram staviti svoje potrebe na prvo mjesto. Želim biti inspiracija svojoj djeci i unucima, pokazati im da je moguće živjeti ispunjen i sretan život u svakoj fazi. 

Biti baka je ogroman blagoslov, ali taj blagoslov dolazi s razumijevanjem i poštovanjem vlastitih granica. Zato, dok se veselim svakom susretu sa svojim unucima, jednako se radujem i vremenu koje posvećujem sebi. Ljubav koju im pružam dolazi iz srca koje je ispunjeno i zadovoljno, a ne iz srca koje je umorno i preopterećeno.