Postoje trenuci koji se ne mjere vremenom, već snagom emocije koju ostave iza sebe, a upravo jedan takav trenutak dogodio se u maloj gradskoj apoteci tokom kišnog jesenjeg dana. Teška kiša je neumorno padala, udarajući po izlogu i stvarajući sumornu atmosferu koja se prelila i na ljude u redu. Vazduh je bio gust, ispunjen mirisima mokre garderobe, dezinfekcionih sredstava i nestrpljenja koje se moglo osjetiti u svakom uzdahu.
Među odraslima koji su nervozno gledali u satove i telefone, gotovo neprimjetan, stajao je jedan dječak. Imao je tek osam godina i nosio je na sebi preveliku jaknu, očigledno naslijeđenu, dok su mu patike bile natopljene vodom. *Njegovo prisustvo nije bilo slučajno*, jer on tog dana nije došao po bombone ili vitamine, već sa jednom jedinom, ali izuzetno važnom misijom.
Ova priča ne govori samo o siromaštvu, već o vrijednosti ljudskosti, o djetinjoj hrabrosti i o tome koliko malo ponekad treba da se nečiji svijet promijeni.
Dječak sa teretom koji ne pripada djeci
Djetinjstvo koje je prerano odraslo
Dječak se zvao Lazar i iako je bio mali, na njegovom licu nije bilo bezbrižnosti koja krasi djecu tog uzrasta. Njegove krupne, tamne oči pratile su svaki pokret apotekarke, dok je jednom rukom stezao džep jakne kao da u njemu drži nešto neprocjenjivo. Njegovi zglobovi su pobijelili od stiska, jer je u tom džepu bilo sve što je imao.
Lazarova majka bila je jedina porodica koju je imao. Radila je dvije smjene kako bi ih prehranila, a posljednjih dana ležala je kod kuće u bolovima. Iako mu je govorila da nije ništa strašno, dječak je noću slušao njene jecaje i znao je da mora nešto učiniti. Djeca ne bi trebala nositi takve brige, ali Lazar nije imao luksuz izbora.
Njegova odluka da sam ode u apoteku bila je čin čiste dječije hrabrosti i očaja u isto vrijeme.
Susret sa pravilima odraslog svijeta
Kada je konačno došao na red, Lazar je morao stati na prste kako bi ga apotekarka uopšte primijetila iza visokog pulta. Žena u bijelom mantilu ga je upitala šta mu treba, ne dižući pogled sa tastature. Njegov glas je bio tih i nesiguran dok je objašnjavao da mu treba lijek za majku, onaj koji “prestaje bol”.
Apotekarka je zastala, podigla pogled i primijetila njegovu mokru kosu, promrzle ruke i izraz lica koji nije pripadao djetetu. Pitala ga je da li ima recept ili novac, jer je lijek bio skup. Lazar je klimnuo glavom, uvjeren da ima sve što je potrebno.
Tada je na pult istresao svoj imetak:
- šaku sitnog novca skupljanog mjesecima,
- nekoliko izgužvanih kovanica,
- jednu zalijepljenu novčanicu,
- i jedan veliki, šareni stakleni kliker.
Na vrhu gomile stajao je kliker, njegov **najveći ponos i sreća**, igračka koju je čuvao kao blago. Taj kliker nije bio obična igračka, već simbol njegove dječije vjere da će sve biti u redu.
Kada vrijednosti nemaju cijenu
Lazar je gurnuo kliker prema apotekarki i objasnio da je to njegov najvrijedniji predmet, da pobjeđuje u svim igrama i da vrijedi više od svega ostalog. *Za njega, taj kliker je imao nemjerljivu vrijednost.*
Apotekarka je uzdahnula i objasnila mu da sav novac koji ima ne pokriva ni mali dio cijene lijeka. Pravila su bila jasna, a kliker nije mogao biti sredstvo plaćanja. Lazar je tada tiho izgovorio da nema oca i da mu je majka jedino što ima, moleći da mu se pomogne.
U tom trenutku, red iza njega je počeo da reaguje. Umjesto razumijevanja, pojavila se nervoza, osude i nerazumijevanje. Neki su negodovali, drugi su komentarisali njegovu prisutnost, a dječak je polako spuštao glavu, osjećajući kako mu se srce lomi.
*Njegov svijet se u tom trenutku raspao*, jer je shvatio da ono što njemu znači sve, drugima ne vrijedi ništa.
Pojava čovjeka koji je vratio vjeru
Baš kada je Lazar krenuo da pokupi svoj sitniš i ode, jedna velika ruka je nježno pala na njegovo rame. Iza njega je stajao gospodin u elegantnom kaputu, ozbiljnog izgleda, ali toplih očiju. Bio je to Dragan, uspješan poslovni čovjek, poznat po strogom držanju, ali u tom trenutku potpuno drugačiji.
Dragan je pogledao apotekarku i mirnim, sigurnim glasom zatražio da se uz lijek dodaju i vitamini, sirup za kašalj i velika čokolada. Bez rasprave je izvadio karticu i platio sve. *Njegov gest nije bio demonstracija bogatstva, već čiste ljudskosti.*
Dok je apotekarka pakovala lijekove, Dragan je učinio nešto neočekivano. Kleknuo je kako bi bio u ravni sa Lazarom i pružio mu kesu, govoreći mu da je to za njegovu mamu da ozdravi.
Kliker kao simbol nade
Dragan je tada primijetio kliker u Lazarovoj ruci, uzeo ga i zagledao se u njegove boje kao da gleda dragulj. Rekao mu je da taj kliker vrijedi više od svih njegovih para i da ga nikada ne smije dati. Zatim mu ga je vratio u džep, uz blagi osmijeh i tapšanje po ramenu.
Lazar je bio zbunjen, ali presretan. Njegovo lice se razvedrilo, a osmijeh koji se pojavio bio je onaj pravi, dječiji, iskren i pun nade. Zahvalio se čovjeku i izjurio iz apoteke, zaboravivši na kišu i mokre patike.
Lekcija veća od lijeka
Nakon Lazarovog odlaska, u apoteci je zavladala tišina. Ljudi koji su ranije negodovali sada su spuštali poglede, svjesni svoje hladnoće. Apotekarka je brisala suze, a Dragan je mirno uzeo svoj lijek i krenuo ka izlazu.
Prije nego što je otišao, izgovorio je rečenicu koja je ostala da odzvanja u mislima svih prisutnih: „Lako je biti gospodin u odijelu, ali je teško biti čovjek kada imaš samo jedan kliker u džepu.“
Ova priča nas podsjeća da **prava vrijednost nije u novcu**, već u spremnosti da se pomogne onda kada je to najpotrebnije. Jedan dječak, jedan kliker i jedan čin dobrote bili su dovoljni da pokažu koliko je malo potrebno da se bude čovjek.
