Prvo bih željela reći nešto što je važno da čujete prije svega ostalog: vaš četvorogodišnji dječak nije “pokvaren”, bezobrazan niti je odjednom postao loše dijete. Ipak, ono što opisujete jeste ponašanje koje treba pažljivo razumjeti, jer iza njega možda stoji mnogo više od običnog neposluha.
Ovdje postoji jedan detalj koji mi je posebno zanimljiv.
Kažete da je prve dvije godine života uglavnom provodio kod kuće, uz mnogo razgovora, knjiga, šetnji, zajedničkog vremena i jasnih pravila. Zatim je krenuo u vrtić i tokom naredne godine počeli ste primjećivati promjene.
To nije slučajnost koju bih odmah zanemarila.
Djeca u ovom uzrastu počinju mnogo snažnije učiti od druge djece. Ne uče samo riječi, pjesmice i pravila. Uče kako se ponašati kada žele nešto, kako se izboriti za svoje mjesto, kako privući pažnju i kako reagovati kada im neko kaže “ne”.
“Ali on to nikada nije radio kod kuće…”
Roditelji često upravo ovo kažu kada dođu na razgovor: “Ne prepoznajem svoje dijete.”
A onda se ispostavi da dijete nije izgubilo ono što je naučilo kod kuće. Ono je samo dodalo nove obrasce ponašanja koje je negdje vidjelo i shvatilo da mogu biti korisni.
Ako je vidio da neko dijete dobija pažnju kada se unosi drugima u lice, odgovara drsko ili se ponaša “frajerski”, moguće je da je zaključio: “Ovako se postaje važan.”
Četvorogodišnje dijete ne razmišlja kao odrasla osoba. Ono ne kaže sebi: “Ovo ponašanje je nepristojno, ali ću ga ipak usvojiti.” Ono jednostavno posmatra šta funkcioniše.
I tu dolazimo do još važnijeg pitanja:
Šta se događa nakon što se on tako ponaša?
Da li dobije mnogo pažnje? Da li se roditelji dugo raspravljaju s njim? Da li nekoliko puta ponove istu naredbu? Da li na kraju dođe do povišenog tona?
Ako je odgovor da, moguće je da je dijete sasvim slučajno naučilo da takvo ponašanje proizvodi veliku reakciju odraslih.
Zašto kazne djeluju samo kratko?
Time-out, oduzimanje igračaka ili privilegija mogu privremeno zaustaviti određeno ponašanje. Ali postoji jedna zamka: kazna djetetu govori šta ne smije, ali ga ne uči uvijek šta treba da uradi umjesto toga.
Ako mu kažete: “Ne smiješ tako pričati!”, dijete može shvatiti da ne smije vikati. Ali šta treba reći kada je ljuto? Kako da odbije nešto? Kako da pokaže da želi biti samostalno?
Tu roditelji često zaborave najvažniji dio odgoja – zamjensko ponašanje.
Zato bih umjesto dugih objašnjenja koristila kratke, jasne rečenice.
- “Ne dozvoljavam da mi govoriš tako.”
- “Možeš reći da si ljut, ali bez vrijeđanja.”
- “Ako želiš nešto, reci normalnim glasom.”
- “Pokušaj ponovo.”
A kada to uradi kako treba, odmah primijetite.
“Svidjelo mi se kako si mi sada rekao šta želiš.”
To može imati mnogo veći efekat nego što roditelji očekuju.
Još jedna stvar koju roditelji ponekad teško prihvate
Spomenuli ste da ste ponekad povisili glas nakon što ste ga više puta molili da nešto uradi.
Nemojte zbog toga kriviti sebe. Roditeljstvo je iscrpljujuće i niko ne reaguje savršeno svaki put.
Ali postoji nešto što vrijedi primijetiti.
Djeca ne uče samo iz onoga što im govorimo. Uče iz načina na koji mi govorimo njima.
Ako dijete često čuje povišen ton, prekidanje, nadvikivanje ili ponavljanje iste naredbe sve glasnije, ono može zaključiti da je upravo to način komunikacije kada druga osoba ne radi ono što želimo.
Zato bih probala drugačiji pristup.
Priđite mu, spustite se na njegov nivo, pogledajte ga u oči i dajte jednu kratku uputu. Ne pet puta. Ne deset puta.
Na primjer: “Sada obuvamo cipele.”
Ako odbije, ponudite mali izbor: “Hoćeš prvo lijevu ili desnu?”
Na taj način mu ne oduzimate granicu, ali mu dajete osjećaj kontrole koji je četvorogodišnjaku veoma važan.
A šta je sa empatijom?
Ovo bih posebno naglasila: četvorogodišnje dijete još nema razvijenu empatiju na način na koji je ima odrasla osoba.
Može pokazati nježnost, razumjeti da je neko tužan i poželjeti pomoći, ali sposobnost da zaista sagleda situaciju iz tuđe perspektive još se razvija.
Zato umjesto “Kako možeš biti tako bezosjećajan?” pokušajte:
“Pogledaj njegovo lice. Kako misliš da se sada osjeća?”
I zatim:
“Šta možemo uraditi da mu bude bolje?”
Tako se empatija ne zahtijeva kao gotova osobina, nego se uči i vježba.
Ne bih zanemarila ni vrtić
Ne bih savjetovala roditeljima da odmah traže “krivca” među drugom djecom. Vrtić nije mjesto gdje djeca samo kopiraju jedni druge. Oni istovremeno uče kako da se prilagode grupi, pregovaraju, brane svoje igračke, traže pažnju i rješavaju sukobe.
Ali razgovor sa vaspitačima može biti izuzetno koristan.
Pitajte ih konkretno: Kada se takvo ponašanje najčešće pojavljuje? S kim? Šta mu prethodi? Kako druga djeca reaguju? Kako on reaguje kada izgubi ili ne dobije ono što želi?
To će vam dati mnogo više informacija nego jednostavno pitanje: “Da li je dobar u vrtiću?”
Da li treba da se zabrinete?
Na osnovu onoga što ste opisali, ja ne bih odmah pomislila na ozbiljan problem. Naprotiv, činjenica da je dijete radoznalo, komunikativno, samostalno i da učitelji primjećuju njegov bogat govor predstavlja važne pozitivne pokazatelje.
Ali njegovo ponašanje ne treba ni ignorisati.
Najvažnije je sada promijeniti način reagovanja odraslih i vidjeti da li će se ponašanje početi mijenjati.
Ako je agresija veoma česta, ako povređuje drugu djecu, ako se isto ponašanje pojavljuje u svim okruženjima, ako dolazi do velikih promjena u drugim oblastima ili ako se problem nastavlja uprkos dosljednom pristupu, tada bih preporučila razgovor sa pedijatrom ili dječjim psihologom.
Ne zato što sa djetetom “nešto nije u redu”, već zato što je lakše korigovati obrazac dok je još mali nego čekati da postane čvrsto ukorijenjen.
Na kraju, možda je najvažnije da roditelji prestanu gledati na njega kao na “dobro dijete koje se pokvarilo”.
On je i dalje isto dijete.
Samo je ušao u novu sredinu, upoznao nove načine ponašanja i sada provjerava šta prolazi, gdje su granice i koliko daleko može ići.
A vaš posao nije da slomite tu njegovu snažnu ličnost.
Vaš posao je da ga naučite kako da tu snagu koristi bez vrijeđanja, agresije i nadmetanja.
Jer cilj odgoja nije napraviti dijete koje će uvijek poslušati. Cilj je odgojiti dijete koje će jednog dana znati šta da uradi čak i onda kada mu niko ne govori šta treba.
