Prvo, želim da znate nešto veoma važno: to što ste odlučili napustiti brak ne znači da ste loša osoba. I činjenica da ste se nakon svega vratili mužu ne znači da ste sada dužni ostati s njim do kraja života.
Iz vaše priče meni je posebno važno jedno: vi vrlo jasno govorite da ga više ne volite i da vam je život sa njim postao svakodnevna patnja.
Ali čini se da se u cijelu odluku umiješalo mnogo toga što nije ljubav – krivica, sažaljenje, pritisak porodice, njegova patnja i strah od osude drugih.
A to nisu dobri temelji za povratak u brak.
Razumijem zašto ste se vratili. Čovjek s kojim ste proveli toliko godina smršao je 30 kilograma, plakao, tražio vas da se vratite i vi ste vjerovatno pomislili: “Kako da ga ostavim kada mu je ovako teško?”
Ali ovdje morate napraviti jednu važnu razliku.
Možete imati saosjećanje prema njemu, a da istovremeno ne želite biti njegova supruga.
Njegovo psihičko stanje nije vaša odgovornost. Možete mu željeti dobro, možete ga uputiti stručnjaku i možete biti korektni prema njemu, ali ne morate žrtvovati vlastiti život kako bi on bio dobro.
Ono što me više brine jeste vaš osjećaj da živite u paklu
Kažete da ste već dva mjeseca ponovo kod muža i da svakodnevno plačete. To ne bih ignorirala.
Ne bih vam rekla ni: “Odmah se vratite zaručniku”, jer psiholog ne treba odlučivati umjesto vas. Ali bih vam rekla da ne donosite odluku iz osjećaja krivice.
Zapitajte se vrlo iskreno:
- Da nema osude porodice, da li biste ostali sa mužem?
- Da on ne plače i ne moli vas da se vratite, da li biste se vratili?
- Da nema straha šta će drugi ljudi reći, šta biste vi izabrali?
- Da li želite obnoviti ovaj brak ili samo pokušavate smanjiti njegovu bol?
Odgovori na ova pitanja mogli bi vam pokazati mnogo više nego mišljenje bilo kojeg člana porodice.
Nemojte ni zaručnika držati u neizvjesnosti
Ovdje moram biti jednako iskrena i prema vama i prema njemu.
Razumijem zašto ste ostali u kontaktu sa čovjekom kojeg volite. Ali tajna komunikacija dugoročno će samo povećavati vaš stres.
On vam je već rekao da želi da donesete odluku. I vjerovatno je u pravu u jednom dijelu: ne možete beskonačno živjeti između dva života.
Ne morate danas znati sve odgovore, ali morate sebi priznati šta osjećate.
Ako znate da ne želite brak sa mužem, onda je poštenije početi rješavati taj odnos nego ostajati samo zato što ga je teško napustiti.
Što se tiče optužbi da se drogirate…
Nemojte se stalno osjećati kao da morate dokazivati svoju nevinost svakome ko vam nešto pripiše.
Ako su takve optužbe netačne, a posebno ako se koriste protiv vas u postupcima koji se tiču djeteta, bilo bi važno da sačuvate svu dokumentaciju i potražite odgovarajuću pravnu pomoć kako biste zaštitili sebe i svoje dijete.
I još nešto: nemojte dozvoliti da dijete postane sredstvo između vas i muža. Bez obzira na to kakav je vaš odnos, dijete ne treba slušati ružne stvari o bilo kojem roditelju niti osjećati da mora birati stranu.
A šta ako vas porodica i dalje osuđuje?
Ovo će možda biti najteži dio za prihvatiti.
Ne možete natjerati svoje roditelje i sestre da vas razumiju. Možete im objasniti svoju stranu, ali ne možete kontrolisati njihov sud.
Vaš život ne može biti referendum na kojem porodica glasa za ili protiv vaše sreće.
Vi ste odrasla žena. Imate pravo pogriješiti, predomisliti se, otići, vratiti se i ponovo shvatiti da to nije ono što želite.
Ali pokušajte da od ovog trenutka ne birate ni muža ni zaručnika iz sažaljenja. Birajte ono što je za vas zdravo i pošteno.
I ako osjećate da ste trenutno previše slomljeni da sami donesete odluku, pronađite psihologa koji će razgovarati samo sa vama, bez prisustva muža i bez pritiska da morate odmah odlučiti.
Ne treba vam neko ko će vam reći: “Vrati se mužu” ili “Idi zaručniku”. Treba vam stručna osoba koja će vam pomoći da razdvojite ljubav od krivice, sažaljenje od odgovornosti i strah od stvarne želje.
Jer iz vaše priče meni se čini da vi već znate šta osjećate.
Samo još nemate dovoljno snage da vjerujete vlastitoj odluci.
A možda upravo tu treba početi vaš pravi oporavak.
