Ima ljudi koji misle da su stari roditelji naivni. Da im se može podmetnuti bilo kakav papir, uz osmijeh i kutiju kolača. Moja sestra je tako mislila o našoj mami. Jedne nedjelje, donijela je fasciklu, sjela pored mame na kauč i rekla: „Mama, potpiši samo ovdje. Prepisaćeš stan na mene, da se ne mučiš s papirima kad budeš starija. Ništa se neće promijeniti.“ Mama je potpisala. Sa osmijehom. Sestra je otišla zadovoljna. Nije znala da je mama, sedam dana ranije, kod drugog notara, potpisala nešto sasvim drugo.
Dvije kćerke, dva puta
Zovem se Vesela. Moja sestra Melita je tri godine starija od mene. Odrasle smo u istom stanu, s mamom Cvitom, krojačicom, koja nas je podigla sama kad nam je tata otišao.
Melita se udala za imućnog čovjeka i preselila u drugi grad. Ja sam ostala blizu mame, radila kao vaspitačica i dolazila kod nje svaki dan. Kad je mama, prije tri godine, pala i slomila kuk, ja sam je njegovala. Melita je dolazila dva puta godišnje: za Božić i za mamin rođendan. Uvijek s velikom kutijom kolača i malo vremena.
Ali posljednjih mjeseci, Melita je počela da dolazi češće. I to je trebalo da me probudi:
- dolazila je svake druge sedmice, neočekivano nježna,
- hvalila je kako je mamin stan „lijep, svijetao, u dobrom kraju“,
- pitala je mamu da li je „sredila papire“, „za svaki slučaj“,
- a meni je, jednom, rekla: „Ti si ionako tu svaki dan, pa ti ne treba stan. Ja imam djecu za školovanje.“
Oglas na internetu
A onda je, jednog utorka, mamin komšija, petnaestogodišnji Leo, kojem je mama čuvala mačku dok je on bio na moru, pokucao na vrata. U ruci je imao telefon. „Teta Cvita, je l’ vi prodajete stan?“
Na ekranu je bio oglas. Mamin stan. Fotografije njene dnevne sobe, njene kuhinje, njenog balkona s muškatlama. Cijena. I kontakt telefon. Melitin. Oglas je bio objavljen prije dvije sedmice. Uz napomenu: „Useljivo za dva mjeseca.“
Mama je dugo gledala u telefon. Ništa nije rekla. Zahvalila je Leu, dala mu kolač, i zatvorila vrata. Kad sam došla tog popodneva, sjedila je u fotelji, s rukama u krilu. „Vesela“, rekla je mirno, „sutra me vozi kod notara. Ali ne kod Melitinog. Kod drugog.“
Sedam dana ranije
Sutradan smo otišle kod jednog starijeg notara, u drugom dijelu grada. Mama je s njim razgovarala sat vremena, nasamo. Ja sam čekala u hodniku. Kad je izašla, imala je u ruci fasciklu. „Gotovo je“, rekla je samo. Nisam pitala šta je potpisala. Mama je uvijek znala šta radi.
Sedam dana kasnije, u nedjelju, Melita je došla. S kutijom kolača, cvijećem i fasciklom.
Nedjelja
Melita je sjela pored mame na kauč. Bila je nježnija nego ikad. Ljubila ju je, milovala po ruci, pričala kako „misli na nju svaki dan“. A onda je otvorila fasciklu.
„Mama, sredila sam ti papire. Da se ne mučiš kad budeš starija. Prepisaćeš stan na mene, ugovorom o poklonu, i ništa se neće promijeniti. Živićeš ovdje kao i do sada. Samo potpiši, ovdje i ovdje.“
Mama je uzela olovku. Pogledala Melitu dugo. I potpisala. Sa osmijehom. Melita je bila presretna. Poljubila je mamu u čelo, spakovala papire i rekla da „mora da žuri, djeca je čekaju“. Na vratima je meni namignula. Kao da je pobijedila.
Notar u ponedjeljak
U ponedjeljak, Melita je otišla kod svog notara da ovjeri ugovor i preda ga u katastar. Za dva sata, zvala me. Vrištala je u telefon: „Šta ste vas dvije uradile?! Notar kaže da je stan već opterećen! Da mama ne može ništa da mi pokloni! Šta je to potpisala?!“
Te večeri, sjele smo sve tri za mamin kuhinjski sto. Mama je izvadila svoju fasciklu. I mirno je objasnila šta je, sedam dana prije Melitinog dolaska, potpisala:
- ugovor o doživotnom izdržavanju, ovjeren kod notara, po kojem stan, kad mama ode, pripada onome ko se o njoj brine do kraja života,
- u ugovoru je kao davalac izdržavanja upisana ja, jer sam se o njoj brinula posljednjih godina, i to je mama tako odlučila,
- mama zadržava pravo da živi u stanu do kraja života, i niko je iz njega ne može iseliti,
- a ugovor je, kako joj je notar objasnio, upisan prije Melitinog poklona, pa Melitin papir ne može ništa promijeniti.
Melita je sjedila, blijeda. „Mama… pa zašto si mi onda potpisala?“ Mama ju je pogledala, bez ljutnje. „Da vidim hoćeš li mi reći istinu. Da vidim hoćeš li mi reći da si već dala oglas. Nisi rekla.“
Oglas na stolu
Mama je na sto spustila odštampan oglas. Svoj stan. Melitin broj. „Useljivo za dva mjeseca.“ Melita je problijedila još više.
„Za dva mjeseca, Melita. Gdje bih ja bila za dva mjeseca? U domu? Kod Vesele? Na ulici? Ti si mi htjela prodati krov nad glavom dok još dišem. I donijela si mi kolače da potpišem.“
Melita je počela da plače. Govorila je da ima dugove, da joj muž gubi posao, da nije mislila „ništa loše“. Mama ju je saslušala. A onda je rekla nešto što nikad neću zaboraviti: „Da si došla i rekla mi da ti treba pomoć, dala bih ti sve što imam. Ali ti nisi došla da tražiš pomoć. Došla si da uzmeš.“
Mamin stan
Melita je otišla te večeri bez riječi. Oglas je skinula sutradan. Nekoliko mjeseci nije zvala. A onda, za mamin rođendan, došla je. Bez kolača. Bez fascikle. Sjela je pored mame i rekla samo: „Mama, oprosti. Imam problema. Bila sam glupa i sramota me je.“ Mama ju je zagrlila. I pomogla joj, onoliko koliko je mogla, iz svoje penzije, bez ikakvih papira.
Mama i dalje živi u svom stanu, s muškatlama na balkonu. Ja dolazim svaki dan. Ugovor stoji u njenoj ladici. Nikad ga ne spominjemo.
Iz ove priče naučila sam:
- Stari roditelji nisu naivni. Često znaju i vide više nego što mi mislimo.
- Pazite ko vam donosi papire na potpis, i zašto. Uvijek pitajte svog notara, ne tuđeg.
- Ugovor o doživotnom izdržavanju može zaštititi starije ljude, ali neka ga uvijek objasni pravnik.
- Pomoć se traži. Ne uzima se iza leđa.
Na mamin frižider, Leo je zalijepio magnet koji je kupio na moru. Na njemu piše: „Najpametnija komšinica u zgradi.“ Mama kaže da je to jedini papir koji joj je ikad trebao.
