Neka dobra djela radiš toliko dugo da prestaneš da ih primjećuješ. Postanu dio sedmice, kao pijaca ili pranje veša. Osam godina, svakog utorka u osam ujutro, vozila sam starog komšiju kod doktora. Nikad nisam tražila ni marke za gorivo. Nisam ni razmišljala o tome. A onda su moja kćerka i zet, preko noći, ostali bez stana u koji su uložili sve. I jedne večeri, na moja vrata pokucao je visok mladić u odijelu, s kožnom fasciklom pod rukom. „Gospođo Nado, ja sam unuk čika Đure. Notar sam. Djed me poslao. Rekao je: ‚Osam godina je ona vozila mene. Sad ti vozi nju.‘“
Utorak u osam
Zovem se Nada. Imam šezdeset jednu godinu, penzionisana sam knjigovotkinja. Živim u prizemlju jedne stare zgrade. Iznad mene, na prvom spratu, živi čika Đuro. Osamdeset šest godina. Bivši šumar, udovac. Sin mu je umro mlad, a unuk je odrastao u drugom gradu, s majkom.

Prije osam godina, srela sam čika Đuru na autobuskoj stanici, po kiši. Stajao je sa štapom, pokisao, i čekao autobus za dom zdravlja. Rekao je da ima terapiju svakog utorka, a autobus kasni. „Uđite, čika Đuro. Vozim vas.“
Tako je počelo. I trajalo je osam godina:
- svakog utorka, u osam, čekala sam ga ispred zgrade s upaljenim autom,
- čekala sam ga u čekaonici, po sat, dva, ponekad i tri,
- usput smo svraćali u apoteku i na pijacu, jer on sam nije mogao nositi kese,
- i svaki put, na kraju, čika Đuro bi posegnuo za novčanikom. „Nado, za gorivo.“ A ja bih rekla: „Čika Đuro, sklonite to. Komšije smo.“
Primijetila sam da čika Đuro, svaki put kad mu odbijem novac, nešto zapiše u jednu malu crnu svesku. Mislila sam da bilježi termine kod doktora.
Stan koji nije postojao
Moja kćerka Ivona i zet Marin godinama su štedjeli za stan. Oboje rade, imaju malu djevojčicu. Prije dvije godine, kupili su stan u novogradnji. Investitor, ugovor, kredit od sto dvadeset hiljada maraka. Uselili su se, okrečili, kupili namještaj. Bili su presretni.
A onda, ove jeseni, na vrata im je pokucao jedan čovjek s papirima. Rekao je da je on vlasnik tog stana. Da ga je kupio od istog investitora, prije njih. Investitor je stan prodao dvaput. I nestao. Firma je otišla u stečaj.
Sud je naložio da se Ivona i Marin isele. Za trideset dana. S djetetom od četiri godine. Bez stana, ali s kreditom koji su morali dalje da plaćaju.
Doselili su se kod mene, u moj mali dvosoban stan. Ivona je svaku noć plakala u kupatilu, da je dijete ne čuje. Marin je ćutao i pušio na balkonu do dva ujutro. Advokat kojeg su uzeli rekao je da je „slučaj težak“, da će trajati godinama i da „ne obećava ništa“.
Utorak bez vožnje
Tih sedmica, prvi put za osam godina, nisam stigla da vozim čika Đuru. Pozvonila sam mu i rekla da imam problema u porodici. On je samo pitao: „Šta je bilo, Nado?“ Nisam htjela da mu pričam. Ali bila sam toliko umorna da sam, na stepeništu, sve ispričala. Investitor. Dvostruka prodaja. Kredit. Iseljenje.
Čika Đuro je slušao, oslonjen na štap. Nije ništa rekao. Samo je klimnuo i polako se popeo uz stepenice. Čula sam kako zatvara vrata i, odmah potom, kako okreće broj telefona.
Mladić u odijelu
Tri dana kasnije, u sedam uveče, zazvonilo je zvono. Na vratima je stajao visok mladić od tridesetak godina. Odijelo, kravata, fascikla pod rukom. „Gospođo Nado? Ja sam Aleksandar. Unuk čika Đure. Notar sam. Djed me nazvao i rekao da odmah dođem. Rekao je: ‚Osam godina je ona vozila mene. Sad ti vozi nju.‘“
Ivona i Marin su izašli iz sobe, zbunjeni. Aleksandar je sjeo za moj kuhinjski sto, otvorio fasciklu i rekao: „Pokažite mi sve papire. Svaki.“
Šta je Aleksandar pronašao
Sjedio je do ponoći. Listao ugovore, izvode, rješenja. A onda je podigao pogled i rekao ono što nijedan advokat do tada nije rekao:
- „Vaš ugovor je ovjeren kod notara i uknjižen u zemljišne knjige prvi. Onaj drugi kupac ima stariji datum na papiru, ali ga je uknjižio tri sedmice poslije vas.“
- „Kod nas, kad je ista nekretnina prodata dvaput, prednost u pravilu ima onaj koji je u dobroj vjeri prvi upisan. To ste vi.“
- „Neko u ovom postupku nije dao sudu vaš izvod iz zemljišne knjige. Ja ću ga lično pribaviti. I napisaću prijedlog za odlaganje iseljenja. Sutra ujutro.“
Marin je spustio glavu na sto. Ivona je plakala. A ja sam stajala pored šporeta, s kuhačom u ruci, i nisam mogla da progovorim.
Aleksandar nije htio ni marke za svoj rad. „Gospođo Nado, ja sam osam godina bio zauzet. Karijera, posao, uvijek nešto. Djeda sam zvao za praznike. A znate ko ga je vozio kod doktora svakog utorka? Vi. Ne ja. Ovo je najmanje što mogu.“
Crna sveska
Na odlasku, Aleksandar je iz fascikle izvadio još nešto. Malu crnu svesku. I jednu debelu kovertu. „Djed je tražio da vam ovo predam. I rekao je da ne smijete odbiti, jer će se naljutiti, a u njegovim godinama to nije zdravo.“
Otvorila sam svesku. Na svakoj stranici, rukopisom starog šumara, po jedan red:
„Utorak. Nada vozila. Odbila 20 KM. Stavljam u kovertu.“
Osam godina. Svaki utorak. Ispod posljednjeg reda, podvučeno dva puta: „Ukupno: 8.320 KM. Za Nadu. Kad joj bude teško. Ona ne zna da uzima, pa ću ja znati da daje.“
U koverti je bio sav taj novac. Novčanica do novčanice. Čuvao ga je osam godina, u ormaru, u kutiji od cipela.
Presuda
Sud je odložio iseljenje. Aleksandar je, uz advokata, pratio cijeli postupak. Za pet mjeseci, sud je odlučio: stan pripada Ivoni i Marinu, jer su prvi upisani i kupili su u dobroj vjeri. Onaj drugi kupac upućen je da svoj novac traži od investitora, protiv kojeg je pokrenut i krivični postupak.
Ivona i Marin su se vratili u svoj stan. A novac iz koverte čika Đure nisam potrošila na sebe. Dala sam ga Ivoni i Marinu za advokata i sudske troškove, jer je toliko otprilike i trebalo. Ispalo je kao da je čika Đuro, osam godina, utorak po utorak, plaćao njihov sud.

Utorak u osam
Na useljenje u stan, ponovo, Ivona je pozvala čika Đuru i Aleksandra. Čika Đuro je došao sa štapom, u svom najboljem odijelu. Sjeo je na čelo stola. Kad je Ivonina djevojčica pitala ko je taj stari djeda, Ivona je rekla: „To je čovjek koji nam je vratio kuću. A baka Nada mu je osam godina vozila auto.“
Ja i dalje vozim čika Đuru, svakog utorka u osam. Ali sad, ponekad, Aleksandar dođe iz drugog grada, sjedne na zadnje sjedište i vozi se s nama. Kaže da hoće da „nadoknadi utorke“. A čika Đuro i dalje, na kraju, posegne za novčanikom. Ja i dalje odbijem. A on i dalje nešto zapiše u novu crnu svesku.
Iz ove priče naučila sam:
- Dobro djelo koje ponavljate godinama nikad nije „malo“. Za onoga kome ga činite, ono je sve.
- Ljudi koji ne mogu da vrate odmah često pamte i čuvaju, za dan kad vam bude teško.
- Kod kupovine nekretnine, provjerite zemljišne knjige i uknjižite se što prije. Jedan dan može odlučiti sve.
- Kad vam je najteže, ne stidite se da kažete nekome. Nekad pomoć dođe s mjesta odakle je najmanje očekujete.
Prvu crnu svesku čika Đure držim u pretincu auta. Na posljednjoj stranici, ispod onog „Ukupno“, on je, kad smo se vratili sa suda, dopisao još jedan red, drhtavom rukom: „Utorak. Nada vozila mene osam godina. Danas sam ja, preko unuka, povezao nju. Konačno sam platio gorivo.“












