Oglasi - advertisement

Dvanaest maraka. To je bilo sve što sam imala u novčaniku te noći. I to nije bilo za mene. Bilo je za autobus i hljeb. Ali kad sam u dežurnoj apoteci vidjela jednu ženu kako drhtavim rukama prebrojava sitniš, s djetetom koje gori od temperature na ramenu, dala sam joj tih dvanaest maraka. I pješke se vratila kući, pet kilometara, po kiši. Zaboravila sam to već sutradan. A godinu dana kasnije, na razgovoru za posao, poslije trideset odbijenica, ušla sam u kancelariju, sjela na stolicu, podigla pogled. I s druge strane stola sjedila je ona.

Pedeset četiri godine i trideset odbijenica

Zovem se Nevena. Imam pedeset četiri godine. Dvadeset šest godina radila sam kao administratorka u fabrici tekstila. Prije godinu i po, fabrika je zatvorena. Ostalo nas je dvjesta bez posla, preko noći.

Sadržaj se nastavlja nakon oglasa

Muž mi je bolestan i u invalidskoj penziji. Sin studira. A ja sam krenula da tražim posao. I naučila jednu stvar koju niko ne kaže naglas:

  • na oglasima piše „iskustvo poželjno“, ali kad vide godinu rođenja, ne zovu,
  • kad i pozovu, pitaju: „A koliko vam je još do penzije?“
  • jedna mlada službenica mi je rekla, iskreno: „Gospođo, tražimo nekoga mlađeg, ko će dugo ostati.“
  • za godinu dana, poslala sam trideset dvije prijave. Dobila sam trideset odbijenica. Na dvije nisu ni odgovorili.

Živjeli smo od muževljeve penzije i onoga što sam zarađivala čisteći stanove, kad bi neko zvao.

Dežurna apoteka

Bila je novembarska noć. Muž je imao jake bolove, i morala sam po lijek u dežurnu apoteku, na drugom kraju grada. U novčaniku sam imala tačno onoliko za lijek, i još dvanaest maraka. Za povratni autobus i hljeb za sutra.

U apoteci je ispred mene stajala jedna žena. Četrdesetak godina. Neočešljana, u trenerci i zimskoj jakni, kao da je istrčala iz kuće. Na ramenu joj je spavala djevojčica od tri, četiri godine, crvena u licu. Vidjelo se da gori.

Farmaceutkinja je otkucala: antibiotik, sirup za temperaturu, kapi. Žena je pružila karticu. Odbijena. Pružila drugu. Odbijena. Onda je, drhtavim rukama, istresla novčanik na pult i počela da broji sitniš. Kovanicu po kovanicu. „Falim vam… falim dvanaest maraka. Mogu li… mogu li uzeti samo antibiotik?“

Farmaceutkinja je slegnula ramenima. Djevojčica je zakašljala. A žena je počela da plače, tiho, onako kako plaču žene koje ne žele da iko vidi.

Otvorila sam novčanik. Izvadila dvanaest maraka. Stavila ih na pult. „Evo. Uzmite sve što treba djetetu.“

Žena me pogledala, kao da ne razumije. „Gospođo, ne mogu… ne znam vas… kako da vam vratim?“ „Ne morate. Samo idite kući i spustite tu temperaturu.“ Htjela je da mi zapiše broj. Nisam joj dala. Šta će mi broj za dvanaest maraka?

Te noći, vratila sam se kući pješke. Pet kilometara. Po kiši. Mužu sam rekla da je autobus kasnio.

Trideset treća prijava

Godinu dana kasnije, javila sam se na oglas jedne velike pekarske firme. Tražili su referenta u nabavci. Posao koji sam radila dvadeset šest godina. Poslala sam prijavu bez ikakve nade. Trideset treća.

Pozvali su me na razgovor. Prvi put za šest mjeseci. Obukla sam jedini kostim koji imam, iz fabrike, i namazala usne. U hodniku su sjedile još četiri kandidatkinje. Sve mlade. Sve s fasciklama, laptopima, sređene. Ja sam imala svoju staru fasciklu i radnu knjižicu.

Kad su me prozvali, ušla sam u kancelariju. Za stolom su sjedila dva čovjeka i jedna žena u tamnom sakou, s naočalama, kose vezane u punđu. Sjela sam. Podigla pogled prema njoj. I zastala.

Ona je mene prepoznala prije nego ja nju. Vidjela sam kako joj se ruka, s olovkom, zaustavila u zraku. Kako je problijedila. Žena iz apoteke. Sređena, mirna, s pločicom na sakou: „Direktorica ljudskih resursa“.

„Ja ne mogu da vas ocjenjujem“

Mislila sam: gotovo je. Sad će me se sažaliti, ili će joj biti neprijatno, i opet ništa. Ali ona je spustila olovku. Okrenula se prema kolegama. I rekla nešto što nisam očekivala:

„Kolege, moram nešto da kažem prije nego što počnemo. Ja ovu gospođu poznajem. Pomogla mi je kad mi je bilo najteže. Zato ne mogu da je ocjenjujem. Izuzimam se. Vi vodite razgovor, i neka odluka bude samo vaša, po znanju i iskustvu. Ja ću sačekati napolju.“

Ustala je. Na izlazu, prošla je pored mene i, na sekund, stavila mi ruku na rame. Ništa nije rekla. Samo je stisnula.

Ostala sam sama s dvojicom ljudi koje nisam poznavala. I prvi put, na nekom razgovoru, niko me nije pitao koliko mi je godina do penzije. Pitali su me o dobavljačima, o ugovorima, o skladištu. A ja sam znala sve. Dvadeset šest godina sam to radila. Pričala sam četrdeset minuta.

Šta se desilo te noći

Kad sam izašla, ona me čekala u hodniku. Pozvala me u svoju kancelariju, na kafu. Zatvorila je vrata. I rekla:

„Te noći, mog muža nije bilo. Otišao je, tri dana prije toga. Ostavio me s djetetom i ispraznio je oba računa. Kartice su bile blokirane, a ja to nisam znala. Bila sam sama, u ponoć, s djetetom koje ima trideset devet i po. I falilo mi je dvanaest maraka. Ja, koja sam cijeli život bila sigurna da mi se tako nešto nikad ne može desiti.“

„Kćerka je imala upalu pluća. Doktor je sutradan rekao da je antibiotik došao u pravo vrijeme. Vi niste platili dvanaest maraka. Vi ste te noći meni vratili vjeru da nisam sama. Tražila sam vas mjesecima. Pitala sam u apoteci, ali niko vas nije znao.“

Onda je iz ladice izvadila jedan izgužvan papirić. Račun iz apoteke. Od te noći. Na poleđini je, njenim rukopisom, pisalo: „Žena u sivom kaputu. Dvanaest maraka. Nikad ne zaboravi.“

Plakale smo obje. Dvije žene, u kancelariji jedne velike firme, nad jednim računom iz apoteke.

Odluka

Sutradan me nazvao jedan od one dvojice. „Gospođo Nevena, primljeni ste. Jednoglasno. Imate više iskustva nego sve ostale kandidatkinje zajedno.“ Ona nije glasala. Saznala sam kasnije da je, dok su odlučivali, sjedila na drugom spratu i nije znala ništa do poslijepodneva.

Prvi radni dan, na svom stolu, zatekla sam jedan mali paket. U njemu, mjesečna karta za autobus. I ceduljica: „Da više nikad ne idete pješke po kiši. Znam da ste te noći išli. Farmaceutkinja vas je vidjela kroz izlog. Marina.“

Dvanaest maraka

Radim u toj firmi već godinu dana. Muž je na terapiji koju sad možemo da platimo. Sin je završio fakultet. A Marina i ja pijemo kafu svakog petka, u pauzi. Pričamo o djeci, o životu, o tome kako nas je jedna noć spojila.

Prošlog mjeseca, Marina je uvela novo pravilo u firmi: u svakom oglasu za posao, više se ne traži godina rođenja. „Neka se ljudi biraju po onome što znaju“, rekla je na sastanku. „Ne po tome koliko su dugo živjeli.“

Iz ove priče naučila sam:

  • Nijedna pomoć nije premala. Dvanaest maraka nekome može biti razlika između straha i nade.
  • Svakome se može desiti da mu fali, i onima koji danas sjede s druge strane stola.
  • Dobrota se ne vraća uvijek istom mjerom. Ali kad se vrati, vrati se kad vam je najpotrebnija.
  • Godine nisu mana. Iskustvo se ne uči za jedan dan. Ne odustajte, ni poslije trideset odbijenica.

Onaj račun iz apoteke Marina je dala da se uokviri. Stoji na zidu njene kancelarije, iznad stola za kojim razgovara s kandidatima. Ispod računa, na maloj pločici, piše: „Svaki čovjek koji uđe na ova vrata nekad je bio neko ko je bio gladan, uplašen ili sam. Gledaj ga tako.“

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here