Iskrena ispovijest žene koja je preživjela prevaru, ali se spasila na vrijeme – jer nije zaboravila sebe.
Nikada nisam imala jasnu sliku o tome kako bi moja “idealna” veza trebalo da izgleda. Nisam sanjala o velikoj svadbi, ni o savršenom muškarcu. Bila sam fokusirana na život, na sebe, na svoje ciljeve. Nisam žurila da pronađem “onog pravog”. A onda se pojavio – neplanirano, tiho, ali s onim osmijehom koji pomjeri tlo pod nogama. I sve se promijenilo.
U početku je bilo bajkovito. Ta hemija, ta bliskost, ta iluzija da nas dvoje možemo da budemo tim do kraja života. Bila sam očarana. Nije mi tražio ništa posebno, ali sam mu sve davala – spontano, sa srcem. Ubrzo sam primijetila da sve više toga prilagođavam njemu: naše vikende, večere, slobodno vrijeme. Počela sam birati serije koje on voli, izlaziti s ljudima koje on preferira, čak sam i posao ponekad ostavljala po strani kad bi njemu nešto bilo bitnije.
Postepeno, nisam ni primijetila kad sam počela nestajati. U toj priči “mi”, izgubila sam “ja”.
Možda zvuči kao kliše, ali nije to neka patetična priča o ženi koja se podredila muškarcu pa ostala slomljena. Ja tada nisam bila tužna. Bila sam sretna što mogu nekome toliko da dam. Nisam osjećala da nešto gubim – sve dok nije došao trenutak kada je on odlučio da ode.
Nije bilo najavljeno. Nije bilo rasprave. Bila je to jedna obična poruka na njegovom telefonu. Ništa dramatično – samo dovoljan dokaz da postoji neka druga. Iako mi se želudac okrenuo, nije me preplavila panika. Bilo je to više neko čudno stanje tišine, šoka i razočaranja, ali ne prema njemu – već prema sebi.
Zatekla sam se pred ogledalom, gledajući osobu koju više nisam prepoznavala. Kad sam je zadnji put pitala šta nju usrećuje? Kad sam posljednji put otišla negdje sama, samo jer mi se išlo? Kad sam posljednji put čitala knjigu, slušala muziku, crtala – samo zbog sebe?
Godinama sam ga stavljala ispred svega, a da on to nikada nije tražio. Bila sam sigurna da se ljubav dokazuje žrtvom. Da ako se potpuno dam, biću voljena zauvijek. A istina je bila drugačija. Ljubav nije žrtva. Ljubav nije nestajanje sebe zarad nekog drugog. Ljubav je davanje, ali i čuvanje svog bića. Ljubav je balans, poštovanje, uzajamnost.
Danas, kad me neko pita da li mi je teško jer me je prevario – iskreno odgovorim: ne. Jer da mi je on bio prioritet, da sam mu dozvolila da mi bude jedina tačka oslonca u životu, danas bih vjerovatno bila potpuno slomljena. Ovako, prevario je samo ono što je imao od mene – a to je bio dio. Jer ja sam ostatak sačuvala. I taj ostatak je bio dovoljan da ustanem.
Počela sam ponovo da gradim sebe. Ne žurim nigdje. Ne tražim novu ljubav. Ovog puta učim da budem sebi dovoljna. Idem na izložbe, upisala sam kurs keramike, vraćam se svom poslu s više strasti. Kad sam sama kod kuće – ne osjećam prazninu. Osjećam mir.
Shvatila sam da nije problem u tome što sam voljela – već u tome kako sam voljela. Naučila sam da ljubav prema drugom ne smije da izbriše ljubav prema sebi.
Zato, kad mi kažu: “Žao mi je što si prošla kroz to”, ja samo slegnem ramenima i kažem: Meni nije. Spasila sam se.
