Elena je završila posljednji crtež na svom projektu, ispružila se u stolici i pogledala kroz prozor. Nekada je ovaj stan bio samo njezino utočište, mjesto gdje je pobjegla od svijeta. Ali sada, s njom je bio Oleg, njezin muž, koji je sjedio za trpezarijskim stolom, pregledavajući studentske radove.
„Opet radiš do kasno?“ pitao je Oleg, ne podižući pogled.
„Projekat je u punom jeku. Prezentacija je sutra“, odgovorila je Elena, pokušavajući ga ignorirati.
Oleg je spustio crvenu olovku, pogledao je i nešto u njegovim očima—umorna čežnja, ili možda nešto drugo, nagnalo je Elenu da se okrene prema njemu.
„Sjećaš se kad smo sanjali o porodičnim večerama?“ upitao je, pokušavajući se prisjetiti vremena kada je njihova veza imala više nežnosti i zajedništva.
„Dogovorili smo se“, odgovori Elena tiho, ustajući. „Ja radim, ti radiš. Podržavamo jedno drugo.“
Oleg je duboko uzdahnuo. „Podržavamo se, ali dom bi trebao biti ugodan, topao…“
Elena je prišla prozoru. Svanulo je. Svake večeri isti razgovori. Olegova majka, Tatjana Arkadjevna, uvijek je bila prisutna u njihovim razgovorima. Bio je to teret koji nije mogao skinuti sa svojih ramena.
„Tvoja mama živi u drugom gradu“, rekla je oštrije nego što je planirala. „Ona ne vidi kako mi živimo.“
„Ona se brine za nas“, odgovorio je Oleg, njegov glas je bio blag, ali s naznakom nezadovoljstva. „Pogotovo za mene.“
U tom trenutku zazvonio je telefon. Oleg je pogledao ekran i odmah promijenio izraz lica. Bio je to poziv od njegove majke.
„Mama“, šapnuo je, odgovarajući na poziv. „Zdravo, mama.“
Elena je okrenula glavu. Glas Tatjane Arkadjevne čuo se iz telefona. „Oleža, sine, kako si? Kako je tvoje zdravlje?“
„Sve je u redu, mama. A ti?“ odgovara Oleg, ali znao je da ona nije dobro.
„Loše, sine. Vrlo loše. Nakon operacije, sve me boli. Doktori ništa ne razumiju.“
Elena je stisnula pesnice. Ponovno ista melodija: žalbe, manipulacije, vječita očekivanja. Oleg je pokazivao zabrinutost, ali ona je znala da to nije bilo samo zbog njezine bolesti. Bio je to i način na koji ga je Tatjana držala pod kontrolom.
„Mama, nemoj to govoriti“, preklinjao je Oleg. „Možda bi trebala posjetiti drugog doktora?“
„Koji doktor, sine? Nemam novca. Penzija je mala. Živim sama, nikome ne trebam.“
Elena je osjetila bijes u sebi, ali znala je da ne smije popustiti. Gledala je svog muža, vidjela njegovu nemoć. S vremena na vrijeme, njegov pogled prema majci bio je više nego samo obavezivanje na obitelj. Tatjana Arkadjevna je bila nevidljiv igrač u njihovoj igri braka.
„Mama, nisi sama“, rekao je Oleg, pokušavajući je umiriti. „Ovdje sam. Ovdje smo.“
Tatjana Arkadjevna nije imala obzira prema Eleni. Preko zvučnika je čuo njen grčeviti glas: „A tvoja žena… ona je zauzeta svojim stvarima. Nije je briga za svekrvu.“
Elena je stajala u sobi, iznenada shvatajući da je ona uvijek bila ta koja je bila kriva, koja nije ispunjavala majčinske standarde. Isprva su svi pristali na brak, na posao, na vlastite ambicije, a sada se činilo da je sve to nestalo pred svjetlom Tatjaninih zahtjeva.
„Mama, Lena je dobra“, pokušao je Oleg objasniti. „Ona samo ima posla…“
„Posao, posao“, prekinula ga je majka, zveckajući rukom. „A šta je s porodicom? A domom? Žena treba da bude žena.“
Elena je prišla Olegu i nježno mu šapnula: „Reci joj da ti ja pomažem. Da se snalazimo.“
Oleg je klimnuo glavom i ponovio u telefonu. „Mama, snalazimo se. Lena mnogo pomaže.“
Međutim, majka nije popustila. „Pomaže? Ona je uvijek na putovanjima. Napušta te.“
Elena je osjećala potrebu da ode. Opet, ona je bila ta koja je napustila sve, bilo zbog posla, bilo zbog svoje sreće. I opet, majka nije prestajala biti glavni akter u njihovom braku.
Oleg je bio s njom, ali nije mogao da se oslobodi majčinog stiska. Tatjana Arkadjevna je nastavila svoju tiradu, govoreći Eleni da je ona ta koja je odgovorna za sve, koja treba da izdrži svog muža.
Elena se povukla, znajući da mora napraviti korak naprijed, jer je imala svoju vlastitu bitku. Sutradan je morala otputovati na poslovno putovanje u Prag, a doma je ostao Oleg i njegova majka. Pokušala je ublažiti situaciju sa smiješkom, govoreći mu da će sve biti u redu, ali osjećala je da je već sve skliznulo u nešto drugo.
Kada se vratila kući, stvari su bile potpuno drugačije. Stan je bio okupiran prisutnošću svekrve. Cipele staromodnog dizajna stajale su po hodniku, a miris parfema bio je svuda. Elena je bila na pragu da se suoči sa svime.
Oleg joj je tiho objasnio da je njegova majka došla prije nekoliko dana jer joj je bilo loše. Međutim, uskoro je saznala da je ona zapravo bila „bolesna“ tek nekoliko dana, a Oleg je odlučio da ostane sa njom.
Šokirana, Elena je otkrila da je sve više u pozadini svog vlastitog života, da je njena kuća postala više mjesto gdje su se svi osim nje osjećali ugodno. S obzirom na sve, Elena se odlučila boriti za ono što je bilo njeno—i to nije bilo samo fizičko vlasništvo.
Tatjana Arkadjevna, uvijek prijetila i uzimala kontrolu, imala je svoje planove. Ona i Oleg su planirali da prepišu stan na njega, a Elena je bila spremna da pokaže da to neće proći.
Nakon snažnog okvira, Elena je donijela konačan korak. Odlučila je da napusti Olega. Otputovala je do advokata, pokrenula postupak razvoda i pokazala snagu u tome što joj je bilo najvažnije—poštovanje vlastitih granica i pravo da odlučuje o svom životu.
Iako su prošli kroz emocionalnu dramu, Elena je naposljetku odlučila da se oslobodi svega što ju je povuklo unazad. Na svom rođendanu, dok je obasipana ljubavlju prijatelja, shvatila je da je slobodna.
Oleg je ostao u prošlosti, zajedno sa svojom majkom i njezinim planovima.
