Julija je navukla laganu jaknu preko kućne majice, kao da će time prikriti vlastitu uzbuđenost. Torbu je nehajno prebacila preko ramena, ali ruku u kojoj je stezala mali paketić sljezovih kolačića nije puštala. To nisu bili obični kolačići – bili su iz Voronježa, baš onakvi kakve je Sergej volio. Roze pakovanje, slatkasto, pomalo djetinjasto, ali njemu su uvijek vraćali osmijeh. Julija je željela da mu donese baš taj osmijeh.
U taksiju se naslonila na staklo i posmatrala grad koji je jurio pored nje. Svjetla reklama, žurba prolaznika, večernja gužva – sve to kao da nije postojalo. Njene misli bile su u stanu na desetom spratu, kod njega. „Biće iznenađen, podići će me u naručje kao nekada“, pomislila je i lagano se nasmiješila sama sebi.
Saslušanje na kojem je trebala da prisustvuje odgođeno je, i odjednom su se otvorila dva slobodna dana. Dva dana koja je željela da ispuni samo jednim – prisustvom čovjeka kojeg je voljela, kojem je, kako je vjerovala, još uvijek bila potrebna.
Lift je išao sporo, previše sporo, kao da joj želi produžiti neizvjesnost. Svaki sprat bio je udarac srca. Pogledala je na sat – deset do osam. Savršeno. Još nije večerao. Ući ću, zagrliti ga, a onda ćemo biti sami.
Vrata su se otvorila tek nakon nekoliko sekundi. Sergej je provirio, ali umjesto osmijeha, na njegovom licu se na trenutak pojavilo nešto prazno, ukočeno.
– „Zašto si došla tako rano?“ – pitao je tiho, gotovo šapatom. Glas mu je drhtao.
– „Saslušanje je odgođeno. Htjela sam da te iznenadim.“
I tada je začula – ženski glas iz kuhinje. Smijeh, zvonak, opušten. Srce joj se steglo. A onda se pojavila i ona – Nastja. Komšinica iz stana 22, mlada, vesela, uvijek nasmijana djevojka koju je Julija znala samo iz hodnika. Držala je tanjir s kolačem i pozdravila je bez trunke nelagode.
– „Zdravo, Julija! Samo sam svratila na minut. Sergej mi je pomogao oko slavine.“
Julija je spustila torbu i osjetila kako joj se obrazi hlade.
– „Ne sjećam se da si ikada ranije svraćala“, rekla je mirno, ali u glasu joj je bilo nečeg oštrog.
Sergej se ubacio, kao da želi umanjiti sve:
– „Ma ništa, stvarno… samo je svratila, ništa posebno.“
Julija je kratko klimnula.
– „Idem se istuširati.“
Ali voda pod tušem nije sprala nelagodu. U zraku stana lebdio je osjećaj laži.
Kasno uveče, kad su ostali sami, Julija je pokušala razbiti tišinu.
– „Je li kolač bio dobar?“ – upitala je.
– „Običan“, promrmljao je, ne dižući pogled s telefona.
Njegov glas, ravnodušan i hladan, zabolio ju je više nego Nastjino prisustvo.
Sutradan je počela raspremati ladice. Možda iz potrebe da se smiri, možda da sebi vrati osjećaj reda. Među starim garancijama i računima, pronašla je jedan papir koji joj je sledio krv u žilama – račun iz restorana. Skupa večera, plaćena prije tri dana. Datum je bio nepogrešiv.
Stavila ga je na sto.
– „Šta je ovo?“ – upitala je hladno.
Sergej je odmah reagovao, hvatajući papir.
– „Zar si ti sad neki detektiv? Bio sam s Olegom, znaš da ima problema u braku. Pili smo, razgovarali. Ništa više.“
Ali dok je govorio, oči su mu bježale, a to je Juliji bilo dovoljno. Ponekad tišina i skretanje pogleda kažu više od stotinu riječi.
Nekoliko dana kasnije, u dječjem kampu, Julija je ponovo vidjela nešto što nije mogla ignorisati. Sergej je razgovarao s mladom savjetnicom. Pomogao joj je da podigne kutiju, a njegova ruka je na trenutak dotakla njenu. Djevojka se osmjehnula, a u njenim očima zasjala je iskra.
Julija je sjedila na klupi, brisala ruke ubrusom i osjećala kako joj se srce lomi. Artem, njihov sin, bio je srećan, pričao je o logorskim vatrama i gitarama, nesvjestan ničega. Ne smijem mu pokazati. Ne smijem da mu uništim radost.
Ali Julijino povjerenje već se rušilo.
Prijateljica Marina, kojoj je sve ispričala, ubrzo joj je donijela potvrdu. „Bio je u restoranu s djevojkom. Tamna kosa, plava haljina. Mnogo liči na Nastju.“
Julija je samo šutjela. To je bio trenutak kad su sve njene sumnje postale činjenica.
Te večeri je stavila čašu vina na sto i rekla mu ravno:
– „Nastja je bila s tobom u restoranu. Ne poriče se. Platila si račun.“
On se ukočio.
– „Bojala sam se da ćeš pogrešno shvatiti. Samo smo razgovarali…“
Julija ga je prekinula:
– „Pogriješio si onog trenutka kad si izabrao da ćutiš. Ne kad si otišao s njom.“
I tada je donijela odluku. Spakovala je torbu i otišla kod majke.
U staroj dječjoj sobi, među tapetama sa izblijedjelim zvjezdicama i knjigama iz srednje škole, Julija je prvi put nakon dugo vremena osjetila mir. Majci je rekla: „Gotovo je. Ne mogu oprostiti.“
Valentina Pavlovna je sjela preko puta nje i tiho rekla:
– „Imaš dijete. Razmisli. Ja sam jednom oprostila tvom ocu. Živjeli smo još sedamnaest godina nakon toga.“
Julija je gledala u sto.
– „Ja nisam ti. On više nije dio mene.“
Sergej je zvao, slao cvijeće, poruke. Pred vrata je stavio buket bijelih ljiljana. Julija ga je stavila u vazu, ali nije otvorila vrata kad je kucao.
Kad je Artem došao iz kampa, prvo pitanje bilo je:
– „Mama, gdje je tata?“
Julija ga je pogledala i tiho rekla:
– „Uradio je nešto što ne mogu oprostiti. Ali on je i dalje tvoj tata. To se ne mijenja.“
Dječak je šutio, a onda je prišao i zagrlio je oko struka. „Nemoj se ljutiti. Ja ću biti s tobom.“
Julija je skinula prsten i spustila ga u ladicu među Artemove crteže. Bio je to kraj jedne priče i početak druge.
Ujutro je stajala na balkonu, s kafom u ruci. Vazduh je bio svjež, mirisao je na kišu i zelenilo. Po prvi put nakon mnogo mjeseci, nasmiješila se – ne uspomenama, ne budućnosti, nego sebi.
To jutro je bilo njeno. Potpuno.
