„Mama se useljava sutra“, rekao je Kiril, zavaljen u stolici, dok je uživao u komadu pečene piletine. Njegov glas bio je pun samodopadnosti, kao da donosi najobičniju vijest o vremenskoj prognozi. Nijedna emocija nije se mogla osjetiti u njegovim riječima—bio je to jednostavan iskaz jedne činjenice, vjerovatno najvažnije za njega u tom trenutku.
Arina je pažljivo spustila viljušku na tanjir. Nije to učinila naglo, niti s nervozom. Sve je bilo smireno i precizno, kao da je svaka radnja prethodno isplanirana. Zvuk metala koji je dotaknuo porculan odjekivao je prostorom, pomalo neskladan u tom mirnom okruženju. Nastavila je polako žvakati posljednji komad salate, dok je Kiril u svojoj užurbanosti gutao svaki zalogaj, ne obraćajući pažnju na njenu tišinu. Svojim riječima nije tražio potvrdu, već je samo iznosio informaciju koju je smatrao najvažnijom.
„Iznajmiće svoj dvosobni stan“, nastavio je Kiril, brišući usta ubrusom. Zračio je ponosom. „Možeš li zamisliti koliko će joj to pomoći u penziji? A uz to, pomoći će i nama. Biće kao besplatan kuhar i čistačica. Zajedno ćemo moći da uštedimo i sve to iskoristimo za porodični budžet.“
Arina nije odgovarala odmah. Lagano je nagnula glavu, kao da je pažljivo razmatrala njegove riječi. Osmijeh se pojavio na njenim usnama, ali bio je to osmijeh koji nije bio ispunjen ni radošću ni razumijevanjem. Kiril, zadužen za sve planove, nije osjetio promjenu u njenom tonu. Vjerovao je da je njena reakcija bila ona koju je očekivao—divljenje, zahvalnost.
„Sjajna ideja, dragi“, odgovorila je Arina mirno. Glas joj je bio smiren, gotovo nježan, ali pogled nije odavalo ništa od onog što je osjećala. „Ali znaš šta bi bilo još bolje? Da niko ne nastrada. Da sve bude pošteno.“
Kiril je zastao, zbunjen. Nije razumio odakle ovo iznenadno negodovanje. Još uvijek je bio uvjeren da je sve to bio savršen plan. Da, njegova mama bi se uselila i pomogla, a oni bi svi bili srećni. Tako jednostavno.
„Ako se tvoja majka useljava, šta misliš o tome da i moju pozovemo ovdje?“ upitala je Arina. Glas joj je postao oštar i ozbiljan, a Kiril je odmah osjetio da su mu se svi planovi počeli rušiti.
„Jesi li poludela?“ izbacio je iz sebe, gotovo besno. „Šta tvoja majka ima s tim? Ovo nije isto!“
„Kako nije?“ odgovorila je Arina, njen ton postao je još mirniji, gotovo smrtonosan. „Tvoja mama je usamljena, moja je isto tako. Tvoja mama želi da pomogne, kao i moja. Ona mi svaki dan kroz telefon priča koliko je njena pomoć neophodna. Svi smo mi u istom položaju, Kirile. Pravedno je, zar ne?“
Kiril je otvorio usta, pokušavajući da nađe riječi, ali nije mogao. Vidio je kako njegov argument gubi snagu, kao da je ušao u labirint iz kojeg nema izlaza. Arina ga je sada gledala s ozbiljnošću koja je imala težinu. Počeo je da shvata da ništa od ovog neće proći tako jednostavno.
„Možda nije loša ideja da ih oboje pozovemo“, nastavila je Arina, gledajući ga nepomično. „Imamo još jednu sobu. Možda možemo napraviti dva kreveta, jedno za svaku. Zamišljaj to kao pravu talijansku porodicu, Kirile. Odluka je tvoja.“
Kiril je odjednom shvatio da sve što je mislio da zna o svom domu, nije istina. Stan je više bio bojno polje nego utočište. Oduvijek je smatrao da je on vođa tog malog svijeta, no sada je bio izmanipulisan. Dvije žene, njegove majke, unijele su dinamiku koju nije mogao kontrolisati.
Dva dana kasnije, njihov trosobni stan prestao je biti samo njihov. Raisa Zaharovna, Arinina majka, ušla je u prostor kao uragan. Sa sobom je donijela tonu stvari i svoju energiju, koja je ispunila svaki kutak stana. Kiril je pokušao da se navikne, ali nije mogao. Sve je postalo bučno, zamršeno i kaotično. Niko nije pitao za mišljenje.
Kasnije tog dana, zvono na vratima ponovo je zazvonilo. Druga majka, Nina Pavlovna, tiho je ušla, noseći sa sobom mirnu, gotovo povučenu atmosferu. Činilo se da se ni ona ne slaže sa Raisom, ali nije to otvoreno izražavala. Jedini znakovi njihove nesuglasice pojavili su se tek u trenucima kada su obje pokušavale da preuzmu kontrolu u malim stvarima—koji kanal na TV-u gledati, koja hrana je bolja, koje mjesto je bolje za spavanje. Međutim, u njihovim očima gorjela je ista vatra: borba za Kirilovu pažnju i odanost.
Nekoliko dana kasnije, postalo je jasno: to nije bila samo borba za prostor, već borba za moć. Svaka od njih smatrala je da ima pravo na mjesto koje je, po njihovom mišljenju, zauzimala ona druga. Kuća se pretvorila u borilište, tiha tišina bila je zamijenjena malim, svakodnevnim bitkama. Ko će koristiti kupatilo? Ko će spavati gdje? Koja hrana je bolja za zdravlje?
Kiril se osjećao kao da je uhvaćen između dvije snage koje nisu imale nikakvu namjeru da popuste. Arina je tiho promatrala situaciju, uživajući u tišini svog vlastitog plana. Nije bilo potrebe za izravnim sukobima; njena taktika je bila suptilna i polako je razbijala Kirilov integritet.
Na kraju, nakon niza tihih borbi, Kiril je bio iscrpljen. Došao je kući, vidio svoje dvije majke koje su ga dočekale, svaka sa svojom verzijom večere, i shvatio da su mu svi njegovi izbori već oduzeti. Ta večera nije bila samo obrok, bila je to još jedna borba, još jedan pokušaj da ga povuku na svoju stranu.
„Pa, sine, šta čekaš? Izaberi“, rekla je Raisa Zaharovna, gurajući mu tanjir s mesom.
„Počni sa salatom, nije dobro za tvoje zdravlje da jedeš samo meso“, odgovorila je Nina Pavlovna, dodajući mu tanjir s povrćem.
Kiril je osjećao kako mu je svaki pokušaj da izbjegne sukob sve više i više uskraćen. Nije mogao da pobjegne. Nije mogao da pobjegne ni od jedne žene, ni od njihovih želja, ni od očekivanja koja su ga zasipala. I u tom trenutku je osjetio da je konačno prešao granicu.
