Subota je donijela onaj mir koji je Nika čekala cijeli tjedan. Sitna kišica slijevala se niz prozorske okvire ostavljajući iza sebe neravne tragove na staklu. Stan je mirisao na svježe skuhani čaj, a kroz tišinu je strujala ona posebna subotnja atmosfera kada, nakon naporne radne sedmice, možete napokon predahnuti. Nika je uzela svoju omiljenu šolju i smjestila se u staru fotelju, onu koju su naslijedile od bake. Fotelja je imala udubljeno sjedište, a nasloni za ruke bili su istrošeni, ali to je nije smetalo. U rukama je osjećala toplinu keramike, koja joj je bila utjeha nakon napornog tjedna.
„Ovo je sreća“, pomislila je dok je upijala miris čaja, uživajući u svakom gutljaju. Bez razgovora o poslu, o novcu, o rokovima, bez toga da joj netko govori kako je „već krajnje vrijeme“ za nešto. Samo ona, vrući čaj i nova serija na tabletu.
Tišina subote postala je njezin spašavajući faktor u posljednjim mjesecima. Roma, njezin muž, već je tri mjeseca bio bez posla, a dom je postao bojno polje neizrečenih pritužbi i zatomljenih emocija. Niko nije govorio, ali svi su osjećali napetost. Roma je cijele dane provodio za računarom, igrajući igre, gledajući nogometne utakmice, „navodno“ tražeći posao, iako ekran najčešće nije prikazivao ništa vezano za potragu za poslom.
Nika je smireno uzela još jedan gutljaj čaja, nadajući se da će tišina trajati. Međutim, taj trenutak mira trajao je samo dok iz susjedne sobe nije odjeknuo Romin glas, eksplodirajući u tami kao petarda.
„Draga!“ viknuo je, ulazeći u sobu s nevjerojatnim oduševljenjem. „Nećeš vjerovati! Mama je sama odabrala poklon za godišnjicu!“
Nika je polako spustila šolju na stol i okrenula se prema njemu. Njegov ton bio je previše živahan, prepun nečega što je već slutila, ali nije željela odmah previše misliti o tome.
„Torbica od krokodilske kože!“ nastavio je, potpuno nesvjestan kako je odjednom Nika postala oprezna. „Toliko dugo je sanjala o tome!“
Njena ruka zadrhtala je na šolji, a srce joj je preskočilo. Polako je spustila šolju na stol, pokušavajući ne odati nikakve osjećaje dok je gledala svog muža. Nešto u njegovom tonu izazvalo je uzbunu.
„Torbica od krokodilske kože?“ upitala je, pomalo sarkastično. „Zar je sama odlučila? Ili joj je možda netko predložio nešto… ekološki kontroverzno? I je li možda uzela u obzir reakcije onih koji se bore za prava životinja?“
Roma je samo slegnuo ramenima, ignorirajući svaki nagovještaj sarkazma. „Ona je moja majka! Zaslužila je to!“ uzviknuo je, potpuno uvjeren da je ispravno.
„Zaslužuje li to?“ Nika je osjećala kako se u njoj nešto steže, kao u stisnutoj šupljini nečega prepunog bijesa. „Reci mi, što je tačno ona učinila da to zasluži? Priznajem – ona te odgojila, ali ja nisam na toj listi, imam svoje roditelje. A koliko košta taj ‘poklon’?“
Roma je kasnio u odgovoru. Iskrenost iz njegovog pogleda bila je potpuno nestala.
„O, sitnica“, sramežljivo je odgovorio, „otprilike pet tvojih plata.“
Nika je osjetila da joj se tlo pod nogama pomiče. Oči su joj se suzile, a osmijeh se smanjivao, pretvarajući se u iscrpljenu grimasu.
„Pet mojih plata?“ ponovila je, glas joj je sada bio ledeno miran, prepun onog straha koji prethodi stvarnoj prijetnji. „Pa, ti si nezaposlen već tri mjeseca, ali ipak se ponašaš kao da neću primijetiti? A sad ja moram platiti tu torbu…“
Roma je posramljeno skrenuo pogled. „Pa, znaš… mama je stvarno željela…“
„I, zato ti koristiš moj kredit?“ Nika je osjetila bijes u svom glasu. U njenim očima je bilo nečega duboko ispod površine, što ju je nagnalo da oštrim tonom izgovori sljedeće riječi: „Dovoljno!“
„Ne, čekaj“, pokušao je on, „stvarno nije ništa strašno! To je samo pozajmica…“
U tom trenutku, na vrata su zakucala – ili bolje rečeno, otvorila se – vrata njene svekrve, Nadežde Ivanovne. Stigla je, kao i uvijek, da “posjeti” svoju djecu, a zapravo je uvijek donosila hrpu pritužbi i primjedbi. Nika je već znala što slijedi.
„Šta je tolika buka?“ upitala je Nadežda, ulazeći u sobu, smještajući se na stolicu i odmah prelazeći u svoju ulogu zaštitnice.
„Ništa, mama“, odgovorio je Roma, „Nika je samo malo uznemirena zbog kredita.“
„Zbog čega se uznemiravati zbog kredita?“ svekrva je hladno pitala, sjedajući sa prekriženim rukama. „To je porodična stvar, vaša je dužnost jedno prema drugom.“
„Značenje?“ upitala je Nika, ne pomičući se.
„Tvoja dužnost je da biraš skupe poklone, a moja je da ih platim“, hladno je izjavila svekrva, kao da je to potpuno prirodno.
„Razumijem“, uzvratila je Nika, „i Roma? Šta on radi?“
„Roma je moj sin i, usput rečeno, tvoj muž. Trebala bi ga podržati“, odgovorila je svekrva, nastavljajući gledati Niku s očiglednom osudom.
„Podržati?“ Nika se nasmijala. „Muškarac koji uzima kredit na ime svoje žene jer ne može ništa sam napraviti i još očekuje da ja sve platim? To je parazitizam, mamo!“
„Nika!“, viknuo je Roma, pokušavajući intervenirati, ali ona ga nije slušala. „Zašto me ponižavaš? Mi smo porodica!“
„Onda hajde da to riješimo“, odgovorila je Nika. „Pošto si ti beskoristan, spakiraj svoje stvari i idi kod svoje majke. Neka ona sada tebe hrani i vodi.“
I u tom trenutku, Nika je znala da je donijela konačnu odluku. Iako su svi pokušavali naći izlaz, ona je ostala čvrsta, konačno odlučna da napravi prostor za sebe u ovom ludilu.
Nakon svega, bilo je jasno: kad oslobodiš sebe od tih toksičnih lanaca, pronađeš mir. Samo tišina bila je dovoljna da je osjeti.
Tišina subote postala je zaista njena.
