Godinama je Vera živjela u tišini.
Ne onoj tišini bez zvuka — naprotiv, u njenom domu je uvijek bilo buke. Djeca iz susjedstva, muž koji bi često zaboravio da spusti ton s televizora, rodbina koja dolazi nenajavljeno, kuhinjski aparati koji se nikad ne gase. Ali unutra — u njoj — bila je neka druga tišina. Ona vrsta tišine koju čovjek osjeti kad prestane govoriti ono što zaista misli. Kad prestane osjećati da ima pravo da želi.
A željela je malo. U stvari, vrlo malo.
Jedno more. Jedan bijeg. Jednu sobu s pogledom. Jedan dan u kojem niko ništa ne traži od nje. Mjesecima je skupljala novac — ne mnogo, tek toliko za pristojno putovanje. Tražila je najpovoljniju ponudu, planirala unaprijed, štedjela, pravila planove. U njenoj mašti, svaki dan bi počinjao tišinom valova i završavao knjigom u ruci. Bez veša za pranje, bez pitanja “šta ima da se jede”, bez slomljenih čaša i pogubljenih čarapa.
— Samo sedam dana. I vraćam se, nova. — govorila je sebi pred spavanje, grleći tanku fasciklu s turističkom ponudom.
Ali, kao i uvijek, život se sjetio da ona nema pravo na bijeg.
Dan prije putovanja, dok je spremala kuhinju i brojala sitniš za taxi do stanice, njen muž je bacio rečenicu preko ramena, kao da govori nešto najnormalnije na svijetu:
— Inna dolazi sa djecom. Par dana će biti kod nas. Odustani od tog putovanja, trebaće joj soba.
Vera se ukopala.
— Šta si rekao?
On se nije ni okrenuo.
— Inna. S djecom. Dolaze. Ti idi drugi put. More neće pobjeći.
More neće pobjeći.
Kao da je ono najvažnije u toj priči — ne Vera. Ne njen trud. Ne potreba da barem jednom bude važna sebi.
Nije odgovorila. Samo je pokupila prljave tanjire, oprala ih i ostala u kuhinji dovoljno dugo da suze mogu da se stope sa parom. U glavi joj je sve tutnjalo. Ne, nije je boljela sama promjena plana — boljelo ju je to što niko nije ni pitao kako se ona osjeća. Kao da je njena sreća bila luksuz koji si porodica ne može priuštiti.
Tri dana nakon što je Inna došla, Vera je bila domaćica bez glasa.
Pravila je doručke, skupljala igračke, ispirala sudove za kojima niko nije znao ni da kaže “hvala”. Muž je nestajao “na kafu s drugarima”, Inna je sjedila po cijeli dan s telefonom, a djeca su vrištala kao da su na školskom odmoru, ne u tuđem stanu. U jednom trenutku, dječak je razbio njenu omiljenu šolju — onu iz Praga, jedinu koju nikad nije dala nikom da koristi. Kad je pokušala nešto reći, Inna se nasmijala:
— Ma daj, nije kraj svijeta. To je samo šolja.
Samo šolja.
Samo sedam dana koje je Vera sanjala.
Samo još jedno razočaranje.
A onda je zazvonio telefon. Bio je to poziv iz agencije.
— Gospođo Vera? — rekla je agentica veselim glasom. — Javljamo da je došlo do promjene u redu letenja. Možete poletjeti danas u 16:40! Takođe, hotel nudi gratis veče ako stignete ranije!
Vera je držala telefon u ruci, zatečena. Srce joj je tuklo kao da je uhvaćena u nekoj krađi.
— Danas? — upita tiho.
— Da. Ako želite, možemo odmah potvrditi.
I u tom trenutku, nešto se prelomilo. Nešto što se lomilo godinama. Nije rekla ni da ni ne. Samo je spustila telefon i otišla po kofer. Nije bio čak ni raspakovan — valjda se duboko u sebi nadala da će se nešto ipak promijeniti.
Spakovala je garderobu, par knjiga, četkicu za zube, sušilo za kosu, pasoš i svoj ponos.
Kad je stala na vrata, Inna je pitala:
— Gdje si ti pošla s koferom?
— Na more — rekla je Vera, mirno.
— A djeca?
— Nisu moja.
Muž je ustao sa fotelje, zbunjen.
— Vera, nemoj sad da dramatizuješ. Niko nije mislio da te spriječi. Samo je…
Ali je nije više zanimalo šta je “samo”.
Ušla je u taxi, bez riječi. Dok su vozili kroz gradski haos, kapljice kiše su se slivale niz prozore, a ona je osjećala da se nešto čisti i u njoj. Prvi put nakon mnogo godina, bila je sama sa sobom — i nije je bilo strah.
Soči ju je dočekao oblačan, ali blag. Hotel je bio skroman, ali čist. Soba — s pogledom na more.
I tog prvog jutra, kad je otvorila oči i čula samo tišinu, nije se osjećala usamljeno. Osjećala se — oslobođeno.
Sljedeće dane provela je šetajući, čitajući, razmišljajući. Nije imala tačan plan. Jedino što je znala bilo je: ne želi se vratiti istom životu.
Kad se vratila, nije se vraćala kući. Vratila se — sebi.
Pokrenula je razvod, našla stan, zaposlila se u putničkoj agenciji. Pomagala je drugima da pronađu svoja bijega, svoje tišine, svoja mora.
Godinu dana kasnije, Vera je ponovo bila u Sočiju. Ali ovaj put — ne da pobjegne. Već da proslavi.
U hotelu su je prepoznali.
— Dobro došli nazad, gospođo Vera! — rekli su joj na recepciji s osmijehom.
A ona je, gledajući more, pomislila:
“Nisam pobijegla. Samo sam se vratila. Sebi.”
