Viktorov povratak nakon šest mjeseci provedenih na radnoj rotaciji bio je trenutak kojeg sam dugo iščekivala. Otvorila sam vrata stana, a ključ u bravi je bio poput zvuka slobode, konačno. Zrak je bio ispunjen njegovim prisustvom, ali i mirisom voza, prašine i stranih gradova koje je posjetio. Spustio je svoju torbu na pod, prešao rukom preko lica, očigledno iscrpljen, ali i pomalo zbunjen.
Nisam mogla a da ne poželim da ga obgrlim, ali u mojim rukama je spavala beba, dok je druga počela plakati u svom krevetiću. Viktor je stajao na vratima, led u njegovom pogledu bio je očigledan. Gledao je dječake u krevetićima, zatečen njihovim prisustvom.
„Šta se…“, započeo je, ukočen, a njegov pogled je skakao s jednog kreveta na drugi. „Anja, šta je ovo?“
Ostala sam bez riječi na trenutak, nervozno sam se nasmiješila i pokušala smiriti sina u naručju. Srce mi je bilo ubrzano, očekivala sam ovo pitanje. Često sam zamišljala ovu scenu, sanjala da će biti sretan, da će voljeti našu djecu. Ali nije bilo tako.
„Iznenađenje“, odgovorila sam, „Imamo blizance. Dječake.“
Njegovo lice se nije pomaklo. Ni korak bliže djeci. Stajao je, gledajući u njih kao da je pred njim dva crna kratera. Tada je izgovorio riječ koja je bila hladna i oštra, poput noža.
„Iznenađenje?“ ponovio je, a glas mu je bio pun nelagode. „Dogovorili smo se za jedno. Računao sam na jedno.“
„Vitja“, pokušala sam objasniti, osjećajući kako mi srce sve više tone, „ovako se desilo. Zar je to loše? Ovo su naša djeca, naši blizanci. Dvostruka sreća.“
„Sreća?“ podsmjehnuo se, a zvuk tog smijeha me zabolio. „Radio sam šest mjeseci, mislio na to da ćemo moći otplatiti hipoteku, da ću napokon moći kupiti auto… Ne da bih bio okovan sljedećih dvadeset godina s dvostrukim teretom.“
Njegov glas je postao metalan, pun ljutnje i frustracije. „Jesi li uopće razmišljala o meni? O tome kada ću početi živjeti za sebe? Imao sam planove, Anja, planove!“
Njegove riječi su me pogodile, ali nisam pustila suze. Progutala sam ih. Odgovorila sam mirno.
„Naši planovi sada…“ pokazala sam prema dječacima, „…su ovo.“
Viktor je okrenuo leđa, pogledao kroz prozor. Nije gledao mene, nije gledao djecu. Stajao je, a cijelo njegovo tijelo bilo je napeto, poput neke zatezanje u njemu.
„Ne“, rekao je naglo, okrenuvši se prema meni. „To su tvoji planovi. Rodila si dvoje? Onda ih ti odgajaš. Ja odlazim. Želim živjeti za sebe.“
Rekao je to ravnim tonom, bez vikanja, ali njegove riječi su bile oštre kao oštar nož. Otišao je do ormara, otvorio vrata i počeo vaditi svoje stvari iz njega, bacajući ih natrag u torbu bez obzira na red. Majice, džemperi, hlače – sve je letjelo.
„Vitja, čekaj, šta radiš? Razmisli o svemu!“ pokušala sam ga zaustaviti, ali nisam smjela podići glas. Beba u mojim rukama je spavala, a druga je počela plakati.
„Razmisli o svemu“, dobacio je preko ramena. „Nisam se prijavio za ovo.“
Zatvorio je torbu, podigao je i krenuo prema izlazu. Nisam mogla ništa reći. Ostala sam stajati, gledajući vrata koja su se zalupila, zatečena. Srce mi je bilo slomljeno. Ponovno sam se srušila na krevet, bez snage. Moje ruke su bile prazne, dok su suze počele tek tada.
Pokušala sam smiriti suze. Pozvala sam telefon u ruke, zadrhtala.
„Mama?“ šapnula sam u slušalicu. „Možemo li… možemo li doći k tebi? Zauvijek.“
Domaći miris sela, dimnjaci, miris zemlje – sve je bilo potpuno drugačije. Roditeljski dom, uvijek prisutan, postao je moja utočište. Svi smo u tom trenutku znali – ovo je sada naš dom. Grad je bio prepun računima i uništenih snova.
Dječaci su rasli brzo, dva mlada drveta u vrtu. Kiril, ozbiljan i tih, bio je savjetnik svoga djeda, usvajajući svaki detalj i pamteći svaki korak. Sa deset godina znao je sve o drveću, alatima i stočarstvu.
Denis, njegova sjena, živahni i neumorni, nosio je svoj svijet u brzom tempu. Prvi je išao u svako drvo, započinjao borbe sa seoskom djecom i kreativno slao motor sa biciklom.
„Mama, pogledaj!“ vikao je Denis, trčeći prema meni na improviziranom vozilu koje je sam napravio.
Kiril je uvijek bio uz njega, spreman da popravi svaki kvar.
Novac nije bio dovoljan, ali smo se snalazili. Upisao sam se u školu, predavao, ali sam s vremena na vrijeme razmišljao: šta bi bilo da je Viktor ostao? Bismo li živjeli u gradu, uzimali djecu na odmor na more? Zatvorio sam te misli, nisu bile korisne. Moj život je bio ovdje.
Godine su prolazile. Kiril i Denis su odrastali, započeli posao u porodici. Oni su gradili našu budućnost. A Viktor? Dugo je bio samo uspomena.
Jednog dana, nakon svih tih godina, pojavio se opet. Razgovarao je s mojim sinovima na sastanku. Prvi put nakon toliko vremena, došao je k nama, tražeći posao, izgovarajući riječi pune žaljenja i gubitka.
Kiril i Denis nisu mu pružili puno pažnje. Bili su jaki, postigli su uspjeh na temelju svojih snova, bez njega. „Sutra ćemo ga zaposliti“, rekao je Kiril, pogledajući u svog brata. Zajedno su ga pozvali u kancelariju. Bio je novi instalater u njihovoj firmi.
Ali, kad su ga upoznali, njegove oči nisu bile one stare. Bio je to onaj Viktor, s mutnim sjećanjem, onaj koji je tražio novi početak, ali nije imao gdje da se vrati. Trideset godina kasnije.
I taj trenutak je završio. Zatvorio je vrata, a ostala su samo dva mlada čovjeka, mirna i sigurna, čiji su životi bez njega bili ne samo uspješni, nego i spokojni.
