Bio jednom jedan dječak — nemirna, eksplozivna priroda, koju su ljudi oko njega često doživljavali kao „preosjetljivost“ ili „brz temperament“. Nije bio zloban; zapravo mu je srce bilo toplo i imao je želju da ga drugi vole, ali njegova sposobnost da ostane miran u izazovnim trenucima bila je vrlo ograničena. Male provokacije ispunjavale su ga naglom ljutnjom: ponekad bi se naljutio zbog sitnica — slomljene igračke, nepažljivog glasa drugog djeteta, ili situacije koju je doživio kao nepravdu. Brzo bi reagirao, glas bi mu porastao, riječi bi postajale oštrije i često bi posljedično povrijedio nekoga koga i inače voli.
Njegov otac — čovjek koji je prošao mnogo i koji je razumio da kazne bez smisla ne grade karakter — tražio je način da svom sinu pomogne. Želio je da dječak sam otkrije kako posljedice impulzivne ljutnje ostavljaju tragove te da nauči samokontrolu bez grižnje savjesti koja podilazi strahu. Jednog popodneva, dok su stajali ispred stare drvene ograde u dvorištu, otac je prišao i uzeo vrećicu u ruci. U vrećici su bili čavli — obični čavli, dovoljno veliki da ih se moglo zakucati u drvo, ali i dovoljno očiti da se njihov broj lako uočio.
„Sine,“ rekao je smireno, „uzmi ovu vrećicu. Svaki put kada dopustiš da te obuzme ljutnja i izgubiš kontrolu nad sobom, zabij jedan čavao u ogradu.“ Dječak je nevoljko prihvatio vrećicu; mislio je da je to neka vrsta igre ili male kazne. No otac je nastavio: „Kada jednom zabiješ čavao, nema ga povlačenja. Vidjet ćeš koliko ih je i moći ćeš izbrojati svoje ispade.“
Prvog dana dječak je potrošio skoro sve čavle. Sitne prigovore i veće svađe, pred djedom, pred prijateljem, u školi — svaka je situacija u kojoj je izgubio mir završavala novim čavlom u ogradi. Večer je dočekao umoran i zbunjen. Ograda je već bila dobro „ukrašena“ metalnim oznakama njegovih izbora. Svaki čavao bio je jasan dokaz da je dopustio da ga emocije povedu, i da je time nekoga povrijedio ili učinio situaciju težom nego što je trebala biti.
Prolazio je prvi tjedan. Dječak je, iz dana u dan, primjećivao dvije stvari: prvo, broj čavala u ogradi postajao je neugodno velik — postajalo je teško pogledati ogradu bez osjećaja srama. Drugo, iznenada mu je određeni poriv dolazio s manjom intenzitetom. Svaki put kad bi osjetio kako se gnjev diže, u mislima mu je stajalo: „Zabij čavao.“ I taj jednostavan mentalni sklop, ta vizualizacija posljedice, činila je da zastane. Ponekad je duboko udahnuo; drugi put se odmaknuo iz prostorije; treći put bi pričekao i sabrao misli.
Tako je počeo otkrivati vlastitu moć kontrole. Ne sramio se manje — dapače, osjećao je sve više ponosa svaki put kada je izabrao da ne reagira. Svjestan da je izbor težak, počeo je testirati nove načine reagovanja: govorio je tiho umjesto podignuto, tražio je objašnjenje umjesto optužbe, i promijenio perspektivu kako bi shvatio što stvarno izaziva njegov bijes. S vremenom su napadi bijesa postali rjeđi. Svaki taj dan bez čavala postajao je potvrda da je u stanju odabrati drugačije.
Nakon dužeg vremena provedenog u tom pokušaju, kad su dani bez čavala postajali sve češći, otac je predložio novu fazu. „Sada,“ rekao je, „svaki put kad uspiješ zadržati bijes i reagirati smireno, možeš izvaditi jedan čavao.“ To je bila nagrada, i način da se pokaže da nadoknada postoji — ali ne na način koji briše posljedice.
Dječak je sada imao dva različita motiva: izbjegavanje stavljanja novih čavala i uklanjanje starih. Isprva je uklanjanje čavala donosilo veliko zadovoljstvo. Čavao koji je nestao bio je poput kamena sa srca, nagrada za trud. No otac je želio da dadne dublje razumijevanje: nije cilj potpuno izbrisati tragove prošlih postupaka, već naučiti što učiniti danas kako se tragovi u budućnosti ne bi stvarali.
Kada je došao dan kad nije bilo više nijednog čavala u ogradi, dječak je osjetio olakšanje i ponos. Otac ga je odveo do ograde, uhvatio za ruku i, gledajući ga toplo i ozbiljno, rekao: „Pogledaj rupu koju svaki zabijen čavao ostavlja. Ne možeš ukloniti trag — drvo će zauvijek nositi ožiljke. Tako je i s ljudima. Ako nekome kažeš riječi koje ga povrijede, te riječi ostavljaju trag. Možeš se ispričati, možeš pokušati popraviti, ali ožiljak ostaje.“
Ta poruka prodrla je dublje nego sve kazne ili propovijedi. Dječak je vidio fizičku predstavu posljedica — nevidljiv trag je postao vidljiv: rupe u drvetu, tamniji rubovi oko svakog mjesta gdje je čavao bio zabijen, blagi raspukline, promjena teksture drvenog stupa. Ograda mu više nije izgledala jednako; njene ruke i stubovi nosili su povijest svih impulzivnih odluka. Otac je objasnio da ljudske riječi i postupci ostavljaju slične tragove u srcima i umovima drugih — ponekad duboke i sporo zacjeljujuće.
