U današnjem društvu, koje često previše pažnje pridaje fizičkom izgledu i mladosti, žene u zrelijim godinama često se suočavaju s izazovima koje ne bi trebalo da doživljavaju. One su nerijetko pod pritiskom da i dalje izgledaju „besprijekorno“, da održavaju mladolikost, te da udovolje standardima koje nameće savremena kultura. Međutim, istina je da nijedna žena, bez obzira na dob, ne bi smjela osjećati obavezu da se stalno dokazuje, bilo kome. Vrijednost žene ne leži u tome da li ima bore, sijede ili koju kilu više – njena vrijednost je u iskustvu, znanju, snazi i unutrašnjoj ljepoti koju nosi sa sobom.
Bez obzira koliko se neko trudio da udovolji svima oko sebe, na kraju se ispostavi da je to nemoguće. Ljepota i prihvaćenost su subjektivne – ono što je za nekoga idealno, za drugoga može biti sasvim prosječno. Sjećam se brojnih situacija iz vlastitog života koje su mi to jasno pokazale. Recimo, kada bih naporno radila na sebi, vodila računa o ishrani i redovno vježbala kako bih postigla željeni izgled, osjećala bih se ponosno na rezultate. Međutim, moja baka bi me tada uvijek pitala da li sam gladna, s blagom zabrinutošću u glasu, kao da je smatrala da „mršavost“ znači slabost.
S druge strane, kada bih se malo opustila, dobila koji kilogram viška i izgledala „punije“, tada bi mi govorila kako blistam i da mi to pristaje, uz komentar da mi ne bi škodilo ni još malo „mesa“. Za nju, žena je bila zdrava, lijepa i poželjna ako je bila „jaka“, kako bi ona to rekla. Taj pogled na žensku ljepotu bio je ukorijenjen u njenom iskustvu, u vremenu kada su žene bile simbol snage, domaćinstva i otpornosti, a ne estetski ideal društvenih mreža.
Mnoge žene teže savršenstvu ne zato što žele da se takmiče s drugima ili da nekoga učine nesigurnim, već jednostavno traže potvrdu, žele da budu viđene i cijenjene. U svijetu u kojem se ženama često govori da su „najljepše dok su mlade“, nije ni čudo što neke teže očuvanju mladolikog izgleda i stila. To ne znači da nisu zadovoljne sobom, već da pokušavaju pronaći način da ostanu u skladu s onim kako su se nekada osjećale – sigurnima, zavodljivima, punima života.
Jedna moja kolegica, žena u svojim ranim četrdesetima, pravi je primjer prirodne elegancije. Njeno lice, iako već nosi tragove vremena, i dalje zrači samopouzdanjem. Nosi odjeću veličine M i vrlo često izgleda kao da je deset godina mlađa. Međutim, ono što je najzanimljivije jeste način na koji komunicira sa muškarcima – s osmijehom bi ih pitala da pogode koliko ima godina, igrajući se s njihovim očekivanjima. I dok bi oni iz ljubaznosti i takta govorili kako izgleda kao da ima 30, ona bi sa ponosom rekla: „Imam 45.“
To ne radi iz nesigurnosti, već iz svijesti da vrijeme nije umanjilo njenu vrijednost, već joj je dalo dodatnu dubinu. Mnoge žene koje su kroz mladost navikle da dobijaju komplimente zbog fizičkog izgleda, u zrelijem dobu se suočavaju s izazovima koje ne bi trebalo da nose same. Bore, sijeda kosa, promjene na tijelu – sve su to prirodni dijelovi života, ali u kulturi u kojoj se starenje smatra „manom“, nije lako nositi te promjene s lakoćom.
Zato je važno da se starenje ne posmatra kao gubitak, već kao transformacija. U mladosti imamo energiju, brzinu i često površnu ljepotu, ali godine donose dublje kvalitete – mudrost, stabilnost, emocionalnu zrelost i autentičnost. Koža možda gubi sjaj, ali pogled postaje dublji, riječi mudrije, a prisustvo smirenije.
Slavna italijanska glumica Monica Bellucci, koja i u svojim kasnim pedesetima izgleda veličanstveno, jednom je rekla nešto što bi svaka žena trebala zapamtiti: „Kada pomislim na starenje i dan kada mi se možda više neće svidjeti ono što vidim u ogledalu, sjetim se svoje majke. Tada neću gledati sebe u ogledalu – gledaću svoju djecu.“ Ova rečenica sadrži suštinu prihvatanja – starenje nije kraj ljepote, već njen prelazak u druge oblike. Umjesto da gledamo bore kao nedostatke, trebamo ih posmatrati kao dokaze života, iskustava, osmijeha i suza koje smo prošle.
Zrele žene nisu „manje vrijedne“ zato što više nisu u dvadesetima. Naprotiv, one su stubovi porodica, nositeljice znanja, ljubavi i snage. Vrijeme ne bi trebalo da im oduzima vrijednost, već da im je dodatno potvrđuje. One više ne moraju da se dokazuju – ne svijetu, ni porodici, ni muškarcima, a ponajmanje samima sebi. Njihovo postojanje, iskustvo i ljubav su dovoljni.
Na kraju krajeva, prava ljepota nikada ne zastarijeva. Ona samo mijenja oblik – i postaje dublja, mirnija i snažnija s godinama.
