Postoji istina koju mnogi ljudi shvate tek kada ostanu sami sa sjećanjima i kajanjem: majčina ljubav nije neiscrpan resurs. Ona nije stvorena da traje beskonačno bez predaha, niti je majka rođena da bude nečija doživotna sluškinja.
Ipak, u svakodnevnoj rutini, navikama i komforu, mnogi zaborave ovu jednostavnu, ali bolnu činjenicu. Majka nije osoba koja „mora“ sve. Ona je osoba koja je izabrala da daje. Razlika između te dvije stvari je ogromna, ali se često namjerno zanemaruje.
Ovaj tekst nije optužba, već poziv na buđenje – tih, ali ozbiljan podsjetnik da se poštovanje ne pokazuje riječima, već djelima.

Sve što je već dala
Prije nego što pomisliš da je tvoja majka tu da stalno popravlja, čisti, kuva i rješava, zastani na trenutak. Prisjeti se koliko je toga već učinila, često bez priznanja, bez aplauza i bez pauze.
Ona je već odradila svoj najteži dio. I to mnogo prije nego što si ti bio svjestan svijeta oko sebe.
- Budila se usred noći dok si plakao
- Radila i kada je bila iscrpljena
- Odričala se sna, zdravlja i vlastitih želja
- Stavljala tvoje potrebe ispred svojih
Sve to nije radila zato što je morala, već zato što je voljela. *I upravo zato je bolno kada se ta ljubav počne podrazumijevati.*
Kada briga postane navika, a ne zahvalnost
Problem nastaje onda kada se majčina briga pretvori u svakodnevni automatizam. Kada se očekuje da ona i dalje:
- skuplja tuđi nered
- kuva dok drugi odmaraju
- pere, čisti i podsjeća
Čak i onda kada su djeca odrasla, sposobna i samostalna. Tada se ljubav pretvara u teret, a majka u tihu figuru koja postoji samo da bi služila.
Ali majčine ruke, koje su nekada mogle sve, s vremenom počinju drhtati. Njena leđa bole, umor se gomila, a snaga nije ista. Pitanje je jednostavno, ali teško: hoćeš li joj tada olakšati ili joj dodati još?
Ljubav se ne mjeri iskorištavanjem
Postoji velika zabluda da se ljubav pokazuje tako što dopuštaš majci da i dalje radi sve. Istina je potpuno suprotna. Ljubav se pokazuje rasterećenjem.
To znači:
- preuzeti odgovornost za vlastiti život
- ne očekivati da ona popravlja ono što sam možeš
- ne koristiti njenu dobrotu kao izgovor za lijenost
Majci ne trebaju grandiozne izjave, skupi pokloni ni prazne riječi. *Potrebno joj je svakodnevno poštovanje.* Potrebno joj je da vidi da njen trud ima smisla, da nije uzalud potrošila život.
Najtiša bol: osjećaj nevidljivosti
Najtužnije kod starenja nije sama starost. Najtužnije je osjećaj da više nikome ne trebaš kao osoba, već samo kao servis. Kada majka ostari u kući punoj ljudi, ali se osjeća nevidljivo, tada bol postaje najdublja.
To se ne dešava preko noći. Dešava se postepeno:
- kada se njen umor ignoriše
- kada se njene potrebe odgađaju
- kada se njena prisutnost uzima zdravo za gotovo
*Poštovanje nije praznik u kalendaru.* Nije jedan dan u godini kada se sjetimo cvijeća i čokolade. Poštovanje je način na koji joj se obraćaš, kako reaguješ na njen umor i koliko vidiš njenu ljudskost.
Ono što se ne može nadoknaditi
Postoji rečenica koju niko ne voli da čuje, ali je istinita: postoji trenutak kada je kasno. Dan kada majke više nema ne dolazi uz upozorenje. I tada nijedno izvinjenje, nijedna suza, nijedna grižnja savjesti ne mogu vratiti propuštene prilike.
Tada shvatiš da:
- nisi trebao čekati „sutra“
- nisi trebao biti previše zauzet
- nisi trebao misliti da ima vremena
*Vrijeme je jedina stvar koju ne možemo vratiti.* A majke često potroše svoje vrijeme na druge, ne ostavljajući ništa za sebe.
Brini danas, ne sutra
Ne pravi od majke svoj svakodnevni teret. Ona to nikada nije bila. Bila je tvoj oslonac, tvoja sigurnost i tvoj početak. Brinuti o njoj danas znači poštovati sebe sutra.
Olakšaj joj život dok još možeš. Pokaži joj da vidiš njenu vrijednost dok je još tu da to osjeti. Ne čekaj posebne prilike, jer život ih rijetko najavljuje.

Zapamti:
- ljubav se pokazuje djelima
- poštovanje se gradi svakog dana
- briga danas sprječava kajanje sutra
Jer sutra… zaista može biti prekasno.












