U svakoj ulici postoji jedan čovjek o kojem se šapuće. U našoj, to je bio čika Andrija. Živio je sam, u staroj kući s ogradom obraslom bršljanom, ni s kim nije pričao i svako jutro i veče hranio je mačke u dvorištu. Djeca su ga se bojala, odrasli su ga zvali „čudak“. A kad je otišao, u njegovoj kući pronašli smo četrdeset albuma. U njima je bio cijeli naš život.
Čovjek iza ograde
Zovem se Edita i u Ulici lipa živim cijeli život. Čika Andrija je bio tu otkad pamtim: visok, mršav, uvijek u istom sivom kaputu, s kesom granula u ruci. O njemu su kružile razne priče:
- da je „nekad bio neko važan“, pa „poludio“,
- da mu je porodica otišla i da je zato takav,
- da ne voli ljude, samo mačke,
- i da noću sjedi na terasi u mraku i gleda ulicu.
Kad bismo kao djeca šutnuli loptu u njegovo dvorište, niko nije smio da je uzme. Jednom sam ja pokušala, a on je izašao na vrata. Pobjegla sam vrišteći. Sutradan je lopta stajala pred mojom kapijom. Napumpana. Nisam se ni zapitala zašto.
Kasnije, kao odrasla, i ja sam ga zvala „čudak“. Prolazila sam pored njega ne pozdravljajući. On je samo klimao glavom i dalje sipao granule mačkama.
Dan kad mačke nisu dobile doručak
Jednog novembarskog jutra, ispred čika Andrijine kapije skupilo se petnaestak mačaka. Mijaukale su, čekale. Niko nije izašao. Ni u podne. Ni uveče. Komšija Zdravko je pozvao hitnu. Čika Andrija je otišao u snu, u svojoj fotelji, s mačkom u krilu. Imao je osamdeset tri godine.
Nije imao nikoga. Opština je trebala da sredi kuću. Ali kod advokata se pojavilo pismo, s jednom jedinom željom: „Da ključeve dobiju komšije iz Ulice lipa. Oni će znati šta da rade.“
Soba puna albuma
Nas petoro komšija ušlo je u kuću te subote. Bila je skromna, uredna, s mirisom starog papira. U dnevnoj sobi: fotelja, gramofon, i zid pun uramljenih crno-bijelih fotografija iz novina. A onda smo otvorili vrata zadnje sobe.
Bila je puna polica. Na policama, poredani po godinama: albumi. Četrdeset njih. Na hrptu svakog, krasnopisom, ime kuće iz naše ulice: „Kuća broj 3, Edita i porodica“. „Kuća broj 7, Zdravko i Mira“. „Kuća broj 12, Hadžići“.
Otvorila sam album s mojim imenom. I sjela na pod.
Moj život, izdaleka
U albumu su bile fotografije koje nikad nisam vidjela. Svaka s datumom i malom bilješkom:
- ja sa šest godina, na prvom biciklu, s tatom koji me drži za sjedište: „Prvi put bez pomoćnih točkova. Tata je pustio, a ona nije znala.“
- ja sa sedamnaest, na maturi, kako izlazim iz kuće u plavoj haljini: „Mama je plakala na kapiji.“
- moj izlazak na vjenčanje, tata kako me drži pod ruku: „Tata se okrenuo da niko ne vidi suze.“
- moj sin, prvi dan škole, s prevelikim rancem: „Mahnuo je prozoru tri puta.“
- i posljednja, od prošle godine: moj tata na klupi ispred kuće, kako se smije punim srcem: „Gospodin Esad se smijao vicu o pecanju. Ovo je njegov najljepši osmijeh.“
Tata je otišao prije osam mjeseci. A ja nisam imala nijednu njegovu fotografiju na kojoj se smije. Na svim slikama je bio ozbiljan, ukočen, „jer se ne voli slikati“. Čika Andrija ga je uhvatio jedini put kad nije znao da ga neko gleda.
Ko je bio čika Andrija
Komšinica Mira je, prelistavajući svoj album, našla na dnu kutije koverat s pismom. Bilo je naslovljeno na „Ulicu lipa“. Pročitala ga je naglas, glasom koji je drhtao:
„Bio sam novinski fotograf četrdeset godina. Slikao sam ratove, političare i nesreće. A onda sam izgubio ženu i sina u jednoj noći, i više nisam mogao slikati ništa tužno. Kad sam se doselio u ovu ulicu, odlučio sam da slikam samo lijepo. Vaše rođendane, vjenčanja, prve korake, smijeh na klupama. Nikad nisam ušao ni u čije dvorište. Nikad nisam slikao kroz prozor. Samo ono što je bilo na ulici, za sve oči. Niste stigli to sami slikati, jer ste bili zauzeti živeći. Ja nisam imao šta drugo raditi. Ovo je vaš život. Pripada vama.“
Svi smo plakali. Zdravko, krupan, ćutljiv čovjek, sjeo je na stolicu i prekrio lice. „A mi smo ga zvali čudak.“
Sjećanja koja smo dobijali, a nismo znali od koga
Te večeri, svi smo pričali o stvarima koje su nam se godinama dešavale, a nismo znali kako:
- Mira je jednom u sandučetu našla fotografiju svog pokojnog muža kako sadi lipu ispred kuće, „bez pošiljaoca“,
- Hadžići su, nakon požara u kući, dobili poštom stari album s fotografijama kuće prije požara,
- a ja sam se sjetila da mi je, na dan tatinog ispraćaja, neko na kapiju zakačio bijelu kovertu s fotografijom tate i mene kao djevojčice. Mislila sam da je od rodbine.
Sve te godine, čovjek koga smo izbjegavali tiho nam je vraćao uspomene.
Izložba na ulici
U proljeće, na dan kad je čika Andrija trebao napuniti osamdeset četiri godine, cijela Ulica lipa izašla je napolje. Na ogradama smo izvjesili njegove fotografije: četrdeset godina naših života. Ljudi su stajali satima. Smijali se, plakali, pokazivali jedni drugima: „Vidi tvog djeda!“ „Vidi kako si bila mala!“
Mačke smo podijelili. Svaka kuća je usvojila po jednu. A ispred njegove kapije, na staroj klupi, postavili smo malu pločicu: „Čika Andrija, koji nas je gledao s ljubavlju, dok mi nismo gledali njega.“
Iz ove priče naučila sam:
- Ne sudite ljudima po tome koliko su tihi, jer tišina često krije najveću dobrotu.
- Usamljeni ljudi u našoj ulici možda nas vole više nego što mislimo.
- Uspomene su najvrjedniji poklon, i najčešće ih ne primijetimo dok ih neko ne sačuva za nas.
- Pozdravite komšiju kojeg svi zovu „čudak“. Možda vam je on jedini svjedok najljepših dana.
Na mom kuhinjskom zidu sada visi tatina fotografija s klupe. Smije se punim srcem, onako kako ga se sjećam iz djetinjstva. Ispod sam napisala, Andrijinim stilom: „Najljepši osmijeh. Uhvatio ga je čovjek kojeg nismo poznavali.“ I svako veče, kad prođem pored njegove kuće, ostavim granule na klupi. Za mačke. I za njega.
