Bilo je to hladnog februarskog dana, kada sam stajao na polovici puta prema željezničkoj stanici, osluškujući tišinu koju je samo vjetar razbijao. Tih, ali neprestan plač dolazio je iz pravca skretničarske kolibe, napuštene i zanemarene. Okrenuo sam se prema željeznici, a na snijegu pred njom, među starim drvećem i uskim stazama, ugledao sam nešto što mi je donijelo jezivu spoznaju.
Ležala je mala djevojčica, umotana u staro prljavo ćebe. Njene sitne ruke bile su vidljive, izbijale su iz pokrivača, dok su joj usne bile plavičaste, a disanje jedva primjetno. Bez oklijevanja, prišao sam joj i podigao je s poda. Bila je to beba, starosti tek oko godinu dana, možda malo manje.
“Bože moj…” pomislio sam, brže nego što sam mogao da sagledam situaciju. Uzeo sam je u ruke, osjećajući da mi je cijeli svijet u tom trenutku nestao, da je ona postala moj jedini prioritet. Otvorio sam svoj kaput, pritisnuo je uz sebe, trčeći prema selu, prema Mariji Petrovnoj, jedinoj koja je mogla pomoći.
Kad sam stigao do nje, već je znala da nemamo vremena.
“Zino, gdje si je nabavila?” pitala je sa blagim čuđenjem, uzimajući dijete u naručje. “Našao sam je pored pruge, samo je ležala u snijegu,” odgovorio sam, gledajući kako Marija nježno dodaje dječju formulu u flašicu.
“Napustili su je, dakle,” rekla je, ali nije bilo vremena za puno riječi. “Moramo obavijestiti policiju.”
“Policija? Kakva policija!” uzviknuo sam, osjećajući kako se beba stisnula uz mene. “Smrznut će se dok je odvedu.”
Marija Petrovna je uzdahnula i donijela formulu iz ormarića. “Ovo će biti dovoljno za sada. Šta planiraš dalje?” pitala je, a ja sam samo pogledao malu, mirnu bebu u svojim rukama. Oči su mi bile zamagljene, ali nisam osjećao ništa drugo nego odlučnost.
“Ja ću je odgojiti. Nema drugog načina,” rekao sam.
I tako je počelo. Komšije su šaptale iza mojih leđa. Neki su rekli da “živi sama, da je u tridesetim, i sad skuplja tuđu djecu”. Nikada nisam slušao te komentare. Dala sam joj ime Aljona, i sve što sam želio bilo je da dam svom životu smisao koji nisam imao prije nje.
Prvi mjeseci bili su izuzetno teški. Temperatura, grčevi, i bolovi prilikom nicanja zubića. Ljuljala sam je u naručju, pjevala uspavanke koje sam pamtio od svoje bake. A onda, s deset mjeseci, bila je spremna reći svoju prvu riječ. “Mama!” I to je bio trenutak koji je ispunio moje srce. Nije to bila samo riječ – bila je to potvrda da je ona postala dio mog svijeta, da je sada moj.
Prolazile su godine, a Aljona je brzo rastla. Učila je nova slova, osvajala nagrade, bila je nevjerojatno nadarena. Učitelji su uvijek govorili: “Stvarno je posebna.” I ja sam to znao. Moja kćerka, moja Aljonka, bila je moja radost i ponos.
U četvrtom razredu, počela je izražavati želje i ambicije. Na jednoj od naših dugih večeri, rekla mi je da želi studirati medicinu, što je bilo velika stvar, jer smo znali da to znači dug i težak put.
“Bilo je skupo, kćeri. Kako ćemo to izdržati?” pitala sam.
“Naći ću jeftiniji smještaj!” odgovarala je, sa očima koje su sijale odlučnošću. I učinila je to.
Prošla je kroz srednju školu i upisala medicinu. Tada je odlučila da će se baviti pedijatrijom – da, kao ona koju sam nekada držao u naručju, pomoći drugima da prežive. Studirala je daleko od kuće, a ja sam morao naučiti živjeti s njom na telefonu, bez svakodnevnog kontakta. No, uvijek je zvala svaki dan.
Jednog dana, kad sam mislila da je sve u redu, pozvala me. Glas joj je zvučao čudno.
“Mama, mogu li doći sutra? Moramo razgovarati.”
Nisam spavao cijelu noć, osjećajući da nešto nije u redu. I onda je došla. Blijeda, sa upalim očima. Pored mene je sjela za stol, napunila šolju čajem, a ruke su joj drhtale.
“Mama, neki ljudi su došli… Kažu da su moji biološki roditelji,” rekla je tiho, dok mi je srce bilo u grlu.
“Tako su te pronašli?” izgovorio sam tiho, dok su misli jurile u glavi.
“Preko nekih veza. Tražila sam ih.” Sjedila je tiho, ali oči su joj bile pune pitanja, boli i nevjerice.
Rekla je da želi da ih upozna, da razgovaraju, da saznaju istinu. Iako nisam želio, morao sam pristati.
I nekoliko dana kasnije, Aljonka se vratila iz tog susreta. Lice joj je bilo crveno, ali mirno.
“Kako je bilo?” pitao sam, premda sam već znao da će njena priča biti ispunjena emocijama koje nisam mogao predvidjeti.
“Obični ljudi. Moji biološki roditelji su živjeli u siromaštvu. Moja majka je rekla da nije mogla zadržati dijete. Otac nije ni znao da sam postojala. Ali su me tražili. I sad, žele biti dio mog života.”
Pokušao sam da sakrijem tugu koja me preplavila, ali samo sam je čvrsto zagrlio, jer je ona bila moj život.
“Znaš,” rekla je, “ti si uvijek bila moja mama. I neće se ništa promijeniti. Nikada.”
Aljonka sada živi u velikom gradu, kao doktor, liječeći djecu, a ja sam ponosan na svaki trenutak koji smo proveli zajedno. Znam da je moje mjesto u njenom životu osigurano. A sada, kada imam unuku – Zinočku – osjećam tu ljubav ponovo, kao da je svaki trenutak vrijedno proživljen.
“Hoćeš li čuvati unuku, mama?” smije se Aljonka.
“Naravno,” odgovaram. “Pričat ću priče, pjevati uspavanke, baš kao što sam to radio s tobom.”
Dok mali Zinočki hvata prst svojim sitnim ručicama, gledam u njen osmijeh i osjećam da ljubav nije vezana za ime. Ona jednostavno postoji – ne bira gdje će se nastaniti. Ljubav je moćna, vječna i neizmjerna. I ona ne traži ništa drugo osim da bude voljena.
