Kristina je stajala uspravno, pritisnuta uz zid uskog hodnika, dok su joj prsti čvrsto stiskali kožnu torbicu. Iz dnevne sobe su dopirali zvuci glasnog razgovora, smijeha i zveckanja čaša. Svi ti zvukovi postajali su samo još jedan podsjetnik na ono što je zapravo bila njena stvarnost – lažna idila, ispod površine ispunjena poniženjima i tišinom koja je činila sve gorim. Igor je stajao ispred nje, blijedog lica, poput izgubljenog djeteta koje nije moglo shvatiti da se nešto u njegovom svijetu promijenilo. To je bio trenutak koji je Kristina čekala.
“Šta misliš da radiš? Jesi li poludio?” Igorov glas bio je tih, jedva čujan, no stisak njegovih ruku na njenoj podlaktici bio je pun snage, skoro kao prijetnja. Osjećala je bol, ali nije mu dopustila da je slomi.
Zamišljeno je povukla ruku i ostavila tragove njegovih prstiju na svojoj koži, crvene oznake koje su sada svijetlile u mraku hodnika. Nije se obazirala na bol. Njene oči, crne kao noć, u tom trenutku bile su ispunjene samo bijesom. Nikada nije volela biti u ovoj situaciji, ali činilo se da je ovo jedini način da dođe do rješenja.
“Igore, pitam te,” počela je mirno, ali glas joj je bio oštar, “šta ti misliš da radim? Ja? Sjedila sam cijelu večer, gledala tvoju majku, Tamara Borisovna, kako melje moje roditelje. I ti? Ti si samo buljio u svoj tanjir. Nisi ni trepnuo.”
Igor je gotovo povukao korak unazad, kao da nije znao šta da kaže. Njegovo lice bilo je blijedo, znoj mu je kapao niz čelo. Očigledno, znao je da se nešto nepovratno promijenilo u njihovim odnosima, ali nije mogao pronaći riječi da to zaustavi.
“Rekla je da su moji roditelji siromasi, iz provincije. I da su me odgojili bez ikakvog ukusa”, nastavila je Kristina, svaka riječ joj je bila kao oštrica. “I ti si sjedio tamo, pio vino i dopuštao joj da me ponižava. Ponižavala je mog oca, moju majku, moje ime. I ti si šutio.”
Kristina je prišla bliže, nagnula se prema njemu, zadrhtala je od bijesa, ali oči su joj bile mirne, hladne. “I sve to si gledao, Igor. A onda sam shvatila… nije bilo nijednog muškarca tu, nije bilo nikoga da stane i kaže: ‘Ovo je moja žena, prestanite!’ Ne, ništa od toga. Ni ti, ni ona.”
Njene riječi nisu bile samo tužna optužba, već hladna konstatacija. U tom trenutku, Igor je znao da više ne može da se vrati unazad. Svaka Kristina koja je bila ranije nestala je, ostala je samo ova žena pred njim, koja je sada zahtijevala nešto što nije mogao ni da zamisli – da se suoči sa vlastitom slabostima.
“Udarila si je”, šapnuo je, osjećajući strah u svom glasu. Bilo je to kao da je sagledavao cijelu situaciju prvi put, suočen sa svim onim što je izbjegavao godinama. Kristina nije uzvratila pogled, samo ga je hladno gledala.
“Vratila sam pravdu,” odgovorila je hladno. “I ako misliš da je to kraj, grdno se varaš.”
Nije bilo straha u njenom glasu, samo hladna odlučnost koja ga je na trenutak paralizovala. Ona je postupila prema svom vlastitom osjećaju pravednosti, a njeno ponašanje mu je izazvalo strah. Jer ovo nije bila reakcija žene koju je poznavao. Ovo je bila Kristina koja je došla do kraja i odlučila da više neće biti žrtva.
“Igore,” nastavila je, “ako misliš da sam samo zbog nekoliko uvredljivih riječi postala ovakva, onda se opet varaš. Nije to samo zbog toga. Nije samo nos. Nije samo ona. Ti si ovdje problem. Tvoja slabost.”
Njegovo lice je poprimilo nijansu sivo-plave boje, kao da je stajao pred izborom koji nije mogao donijeti. Kristina je pomaknula pogled prema vratima, prema onome što je ostavila iza sebe, prema svom novom životu. A Igor, shvatio je da više nije bio u mogućnosti da joj pruži ono što ona traži.
U trenutku potpunog okretanja, Kristina je stisnula ruke oko kofera, koji je bio tu, ali još uvijek pun neodlučnosti. Iz nje je isijavala hladna odlučnost, nije bilo nikakvih suza. On je bio samo u dijelu života koji je sada bio prošlost.
“Vratićeš se tamo,” rekla je polako, podižući pogled. “Ostaviš je tamo, kažeš joj da se smiri, da prestane. A onda… Onda ćemo vidjeti. Hoćeš li učiniti nešto za nas, Igore, ili samo nastaviti živjeti život po pravilima koje je ona postavila?”
Nije mu dala vremena da odgovori. Ponekad, kaže se da su izgovorene riječi samo početak nečega što slijedi. Za Kristinu, to je bio trenutak prekretnice. Njena suština nije ležala u prijetnjama. Bila je čista, hladna i jasna: došla je do kraja. Ona nije bježala. Nije bježala od njega, nije bježala od ljubavi. Bježala je od njegovog nijekanja.
“Šta ćeš napraviti?” konačno je rekla, držeći u rukama kofer. “Izaberi. Izaberi sad.”
S tih nekoliko riječi nestalo je i posljednje ostatke njezinog straha.
