Na noć mog vjenčanja, svekar mi je u dlan gurnuo kovertu sa 5.000 dolara i šapnuo: „Ako želiš ostati živ, idi odmah.” Te riječi su mi proparale um kao oštri nož. Stajao sam, ukopan, kao da se tlo pod nogama srušilo, a zvuk muzike, smijeha i razgovora oko mene postao je dalek, zamagljen.
Emily, moja nevjesta, bila je prava vizija u svojoj haljini, smiješeći se gostima i pozdravljajući ih s elegancijom koju je naučila od malih nogu. Ispunjavao me ponos, ali i nemiran osjećaj straha. Očekivao sam da će to biti noć koju ćemo oboje pamtiti cijeli život, ali nisam znao da će ona postati noć u kojoj je moj svijet doslovno preokrenut.
Richard Whitmore, moj svekar, bio je visoki, ozbiljni advokat sa sijedom kosom, poznat po svojim jakim vezama i nepopustljivosti. Nikad prije nije bio toliko blizu, a sada je stajao tik uz mene, šaptajući riječi koje će mi zauvijek promijeniti život. Zamišljeno, kao da je to nešto normalno, gurnuo mi je debelu kovertu u ruke. Mislio sam da je to neki poklon za mladu, neki novčani izraz podrške. Ali nije. „Ako želiš ostati živ, bježi,“ rekao je, i samo me pogledao. Nisu to bile riječi koje možeš jednostavno odbaciti kao šalu.
Stisak u mom dlanu popustio je, a kovertu sam zamalo ispustio. Richard nije čekao da odgovorim. Okrenuo se i otišao među goste, smijući se, kao da se ništa nije dogodilo. A ja, Daniel Carter, stajao sam tamo, zbunjen, ukopan, bez ikakvog odgovora. Zašto bi mi on rekao nešto ovako? Što to znači?
Brzo sam otvorio kovertu ispod stola. U njoj su bile novčanice. Puno novčanica od sto dolara. 5.000 dolara. Dovoljno da mi kaže nešto, ali nedovoljno da to u potpunosti objasni. Misli su mi postale vrtlog. Da li me Richard upozorava na nešto? Na Emily? Na druge ljude? Na neki skriveni svijet u koji nisam imao pristup?
Emily mi je mahnula s druge strane dvorane, a njezin smijeh je odjekivao poput muzike. Osmjehnuo sam se, ali osjećao sam se udaljeno, kao da nisam dio tog trenutka. Moje srce je bilo preplavljeno sumnjama i pitanjima. Zašto mi je svekar dao novac? Zašto me upozorio? Zamišljao sam što bi moglo biti iza toga. I zašto baš on? Možda je to bio samo test. Možda je želio da vidim kako ću reagirati.
Kasnije te noći, kad je sve bilo mirno, dok je Emily spavala uz mene, sve je postalo jasnije. Ispod mirisa njezinog parfema, u tišini naše sobe, osjećao sam hladnoću koja mi nije dopuštala da spavam. Osjetio sam težinu novca u džepu. Ništa nije bilo šala. Richard je mislio ozbiljno.
Sljedeće jutro, prije nego što smo otišli na doručak, izgovorio sam se s par poziva. Mark, moj najbolji prijatelj i policijski detektiv, javio se gotovo odmah. Njegov glas bio je ozbiljan, kao da već zna što ću reći.
„Richard Whitmore mi je dao novac. Rekao je da trebam bježati ako želim ostati živ,“ šapnuo sam mu.
Nastala je tišina s druge strane. Mark je duboko udahnuo, a onda rekao: „Daniele, to nije šala. Whitmore ima veze. On brani ljude s kojima se ne želiš sukobiti. Ako te upozorava, onda nešto ozbiljno dolazi.“
Zahvatila me panika. Osjećao sam se kao da sam u nekoj opasnoj igri, a još nisam znao ni tko su moji protivnici. „Što da radim?“ pitao sam ga.
„Budi pametan,“ odgovorio je Mark, „ne suprotstavljaj se. Sakrij novac. Nemoj reći Emily. I budi na oprezu.“
Danima poslije toga sve je bilo pomalo mutno. Emily i ja smo se smjestili u naš novi stan u Chicagu, ali nešto nije bilo u redu. Postao sam oprezan u svakom pozivu, svakom automobiliu koji je stajao ispred naše zgrade. Richard je zvao Emily kasno noću. Kroz njezin osmijeh, kroz njezine riječi, bilo je nešto skrivljeno. Kad sam je pitao o pozivima, rekla je samo da je to „stres na poslu“.
Ali počeo sam primjećivati pukotine. Jednog dana, kad sam neočekivano ušao u kuhinju, zalupila je laptop. Na drugi dan, čuo sam Richardov glas na spikerfonu, brz i napet, a njezin odgovor me naježio: „Ja ću se pobrinuti za to. On ne sumnja.“
Tjeskoba je rasla. Mark mi je stalno govorio da budem oprezan. „Ako te Whitmore upozorava, onda je netko već odlučio tvoju sudbinu. Možda želi zaštititi Emily od nečega… nešto loše se sprema.“
I onda je došao trenutak u kojem je sve postalo jasno.
Bilo je prošlo ponoć kada su se začuli udarci na vrata. Bilo je to nešto više od običnog kucanja; netko je snažno udarao, kao da je njihova strpljivost presušila. Emily se trgnula pored mene, a moj puls je ubrzao. Kroz špijunku sam ugledao dvojicu muškaraca u crnim kaputima. Njihovo držanje, sve, bilo je jasno: nisu bili prijatelji. Nisu bili komšije.
Emily je pobijedila. „Prerano je,“ šapnula je drhtavim glasom.
„Za što je prerano?“ upitao sam, izbijajući s pitanjem iz usne. Njene oči bile su pune straha, ali i nečeg drugog – krivnje.
„Trebali su nam dati više vremena,“ rekla je, glas joj je pucketao. „Moj otac je mislio da može pregovarati. Nikad nisam željela da znaš.“
Kao da su komadići slagalice počeli sjedati na svoje mjesto. Richardovo upozorenje, Emilyn pozivi, njezino izbjegavanje. Nije ona bila prijetnja. Ona me pokušavala zaštititi.
Ali od čega?
Tada su lupali jače, a Markov broj je svijetlio na mom telefonu. „Daniele, ne otvaraj vrata. Oni znaju tvoje ime,“ rekao je.
„Policija je na putu. Ostani na liniji.“
Emily je uhvatila moju ruku, suze su joj tekle. „Molim te, Daniele, uzmi novac. Bježi.“
Nekoliko sekundi su se činile kao cijela vječnost. Richardovo upozorenje je odzvanjalo u mojoj glavi: „Ako želiš ostati živ, bježi.“
Svijet se na trenutak zamrznuo. I mogao sam otići, nestati u noći, preživjeti. Uzeti novac i nestati. Ali onda bi bila ona… Ostati znači boriti se. I ostati znači voljeti.
Pogledao sam Emily, rastrgan između dvije sudbine. „Onda se s ovim suočavamo zajedno.“
Brava je zveckala. Sirene su bile sve bliže.
Nisam trčao.
