Neke tajne roditelji ponesu sa sobom. Ali neke se otkriju tek onda kad ih više nema. Dvadeset godina moj otac je svake subote u zoru odlazio „na pecanje“, i nijednom se nije vratio s ribom. Mama je mislila da ima drugu ženu. Ja sam, kao tinejdžer, jednom krenuo za njim. A istinu smo saznali tek na njegovom ispraćaju, kad se pojavilo tridesetak ljudi koje nikad u životu nismo vidjeli.
Subote bez ribe
Zovem se Ognjen. Moj otac Mile bio je električar, tih čovjek krupnih ruku, koji je više volio raditi nego pričati. Svake subote ustajao je u pet, uzimao štap, staru kutiju s udicama i termos s kafom. Vraćao se predveče, umoran i nasmijan. Ali nikad s ribom.
„Nije htjela da grize“, govorio je. Ili: „Pustio sam je, bila je mala.“ Dvadeset godina. Mama, Ljubinka, isprva se smijala. Onda je prestala. A sumnje su se gomilale:
- nikad nije donio ni jednu jedinu ribu, ni sliku ribe,
- čizme su mu bile suhe, a jakna nije mirisala na rijeku,
- iz kućnog budžeta svakog mjeseca nestajao je dio njegove plate, bez objašnjenja,
- a kad bi ga mama pitala da i ona ide, uvijek je imao razlog da ne može.
„Ima on nekoga“, čuo sam je jednom kako plače kod tetke. „Niko ne peca dvadeset godina bez ribe.“
Dan kad sam krenuo za njim
Kad sam imao petnaest godina, odlučio sam da saznam. Jedne subote ustao sam prije njega, sakrio bicikl iza garaže i pratio njegov stari golf na pristojnoj udaljenosti. Nije skrenuo prema rijeci. Skrenuo je prema gradu.
Na jednom semaforu sam ga izgubio. Vratio sam se kući ljut i postiđen. Te večeri, kad je ušao „s pecanja“, pogledao sam ga i rekao: „Nisi bio na rijeci.“ Dugo me gledao. A onda je tiho rekao: „Bio sam tamo gdje sam trebao biti, sine. Jednog dana ćeš razumjeti.“ I više nikad o tome nismo pričali.
Ispraćaj
Otac je otišao iznenada, prošlog proljeća, sa šezdeset osam godina. Srce. Jedne subote ujutro, sa spremljenim štapom pored vrata.
Na ispraćaju smo očekivali familiju, komšije i nekoliko kolega iz elektrodistribucije. Ali kad smo stigli, ispred kapele je stajalo tridesetak ljudi koje nikad nismo vidjeli. Muškarci i žene od dvadeset do četrdeset godina. Neki u odijelima, neki u radnim jaknama, neki s malom djecom u naručju. Svi su plakali.
Mama me stegla za ruku: „Ko su ovi ljudi?“ Vidio sam kako joj je pogled poletio prema svakoj ženi u toj gomili. Tražila je onu koju je dvadeset godina zamišljala.
Žena u bijelom mantilu
Kad je sveštenik završio, iz gomile je istupila žena od tridesetak godina, s bedžom bolnice na kaputu. Prišla je mami, drhtavih ruku. „Vi ste gospođa Ljubinka? Ja sam doktorica Jovana. I ja sam jedna od čika Miletovih subota.“
Mama je ukočeno šutjela. A onda je doktorica ispričala sve.
Prije dvadeset godina, otac je bio pozvan da popravi instalacije u domu za djecu bez roditeljskog staranja na kraju grada. Kad je završio posao, jedan dječak ga je pitao zna li pecati. Otac je rekao da zna. „A hoćeš li i nas naučiti?“ Sljedeće subote, otac je došao sa štapovima.
„Dvadeset godina, svake subote, vodio nas je na jezero iza doma. Učio nas je da vežemo udice, da budemo strpljivi, da šutimo kad treba. I svaku ribu smo puštali nazad. Govorio je: ‚Ni jedno stvorenje ne treba da bude odvojeno od svoje kuće, ako se to može spriječiti.‘“
Zato nikad nije donio nijednu ribu. Pustio ju je. Svaki put.
Gdje je odlazio novac
A novac koji je mjesečno nestajao? Jovana je izvadila iz torbe staru svesku, s očevim rukopisom. U njoj su bila imena, godine i iznosi:
- knjige i školski pribor za djecu koja su krenula u srednju,
- autobuske karte za one koji su upisali fakultet u drugom gradu,
- prva kirija za one koji su sa osamnaest morali napustiti dom,
- i, kod Jovaninog imena, šest godina studija medicine, plaćeno u ratama.
„Kad sam diplomirala, pitala sam ga zašto nikad nije rekao porodici. Rekao je: ‚Ljubinka bi ovo radila još i bolje od mene. Ali ona se boji vezivanja za tuđu djecu, jer smo i mi jedva dobili Ognjena. Nisam htio da je opterećujem. Htio sam da imam jedno mjesto gdje mogu biti otac i onima kojima niko nije otac.‘“
Mama je spustila glavu na moje rame i zajecala. Dvadeset godina je mislila da je vara. A on je svake subote bio otac tridesetoro tuđe djece.
Štap pored vrata
Poslije ispraćaja, „subotnja djeca“ su došla kod nas na kafu. Pričali su priče o čovjeku kojeg sam, shvatio sam tada, jedva poznavao:
- jedan mladić je ispričao kako ga je otac naučio voziti na parkingu iza doma,
- jedna žena je pokazala sliku sa svog vjenčanja, na kojoj je otac vodi pred matičara,
- a jedan momak, sad električar, rekao je da je zanat naučio od njega, subotom, poslije pecanja.
Mama je slušala, plakala i smijala se u isto vrijeme. Na kraju je ustala, otišla do vrata i uzela štap koji je otac ostavio spremljenog onog posljednjeg jutra. Pružila ga je meni. „Subota je prekosutra“, rekla je. „Neko mora odvesti djecu na jezero.“
Riba koja se vraća u vodu
Već godinu dana, svake subote u pet ujutro, uzimam očev štap, staru kutiju s udicama i termos s kafom. Mama mi pravi sendviče, uvijek za petnaestoro. Ponekad ide i ona. Djeca je zovu „teta Ljubinka“, a ona je naučila da veže udicu brže od mene.
Iz ove priče naučio sam:
- Ne poznajemo uvijek ljude s kojima živimo, pa ni one koje najviše volimo.
- Sumnja može dvadeset godina tražiti izdaju tamo gdje se krije dobrota.
- Najveća djela često se rade tiho, bez slika, bez hvalisanja.
- Biti otac ne znači samo podići svoje dijete, nego biti tu za ono kome niko nije tu.
Ribu i dalje puštamo nazad. Svaku. Prošle subote mali Dino, kojem je sedam godina, uhvatio je prvog klena. Gledao ga je dugo, a onda mi rekao: „Čika Ognjene, ovaj ide kući, je l’ da?“ „Ide“, rekao sam. „Kod nas se uvijek ide kući.“
