Prije svega, važno je reći da ponašanje koje opisujete ne znači automatski da s vašom kćerkom nešto nije u redu. Sa pet godina djeca još uvijek intenzivno uče kako da kontrolišu emocije, prihvate frustraciju, dijele pažnju i igračke, čekaju svoj red i razumiju da ne može uvijek biti onako kako su zamislila.
To što je djevojčica snažnog karaktera samo po sebi nije loša osobina. Naprotiv, djeca koja su odlučna, energična i znaju šta žele kasnije mogu biti vrlo samostalna i uporna. Međutim, takvom djetetu su potrebne jasne granice i odrasli koji će ga naučiti kako da svoju snažnu volju koristi na prihvatljiv način.
„Mora biti po njenom“ – gdje roditelji najčešće griješe?
Kada dijete burno reaguje zato što nije dobilo ono što želi, roditeljima je ponekad lakše da popuste samo da bi se situacija smirila. Međutim, ako se to često ponavlja, dijete može naučiti da se ljutnjom, svađom ili plačem može doći do željenog rezultata.
Zato je važno da pravila budu jednostavna, jasna i dosljedna. Ako nešto nije dozvoljeno, roditelj ne bi trebalo da mijenja odluku samo zato što je dijete napravilo scenu.
To ne znači da treba biti grub. Dijete može istovremeno dobiti razumijevanje i granicu:
„Vidim da si ljuta jer nisi prva. Razumijem da želiš prva, ali sada je red na drugo dijete. Ti ćeš biti sljedeća.“
Na taj način dijete dobija poruku da su njegove emocije prihvaćene, ali da svako ponašanje ipak ima granice.
Zašto dijete počinje da laže?
Majku posebno zabrinjava činjenica da djevojčica sve češće govori neistine. I ovdje je važno ne paničiti. Djeca tog uzrasta mogu govoriti neistine iz različitih razloga – zbog straha od kazne, želje da privuku pažnju, pokušaja da izbjegnu odgovornost, ali i zbog razvijene mašte.
Mnogo je korisnije pokušati razumjeti zašto dijete laže nego odmah ga nazvati lažovom.
Ako dijete, na primjer, nešto polomi i kaže da nije ono, moguće je da se plaši reakcije odraslih. Umjesto dugog ispitivanja i optuživanja, roditelj može mirno reći: „Važno mi je da mi kažeš istinu. Neću vikati, ali moramo zajedno riješiti ono što se dogodilo.“
Dijete koje zna da smije priznati grešku lakše će vremenom razviti iskrenost.
Atmosfera u kući ne treba biti zanemarena
Posebno bih obratila pažnju na dio vašeg opisa u kojem navodite da u kući ponekad dolazi do svađa među odraslima. Čak i kada nema fizičkog nasilja, djeca vrlo dobro osjećaju napetost, povišen ton, ljutnju i neslaganje među odraslima.
To ne znači da je svako dječije ponašanje posljedica porodičnih svađa. Međutim, porodična atmosfera može uticati na način na koji dijete doživljava sigurnost, odnose i rješavanje konflikata.
Djeca u velikoj mjeri uče posmatrajući odrasle. Ako često gledaju da se neslaganje rješava vikom, nadmetanjem ili tvrdoglavošću, mogu takve obrasce prenijeti u odnose sa vršnjacima.
Zato bi bilo dobro da odrasli, koliko god je moguće, pred djetetom pokazuju drugačiji model: razgovor, dogovor, izvinjenje i smirivanje nakon konflikta.
Kako pomoći djevojčici da bolje funkcioniše sa drugom djecom?
Ne bih preporučila da joj govorite da je „bezobrazna“, „sebična“, „teška“ ili da je druga djeca neće voljeti. Takve etikete mogu ostaviti mnogo dublji trag nego što roditelj u tom trenutku shvata.
Umjesto toga, treba kritikovati ponašanje, a ne dijete.
- „Nije u redu da otimaš igračku.“
- „Možeš reći da želiš svoj red, ali ne smiješ gurati drugo dijete.“
- „Razumijem da si ljuta, ali ne dozvoljavam vrijeđanje.“
- „Hajde da zajedno smislimo kako možeš tražiti ono što želiš.“
Tako dijete dobija vrlo važnu lekciju: „Ti si dobra, ali ovo ponašanje nije prihvatljivo.“
Istovremeno, treba primjećivati i svaki pozitivan pomak. Kada podijeli igračku, sačeka red, lijepo zamoli ili odustane od svađe, pohvalite upravo to ponašanje. Djeca mnogo brže uče kada dobiju jasnu informaciju šta rade dobro.
Ne tražite od petogodišnjakinje ono što još ne može uvijek
Još jedna važna stvar jeste očekivanje. Petogodišnje dijete ne može uvijek reagovati kao odrasla osoba. Kontrola impulsa i sposobnost da se prihvati poraz još se razvijaju.
Cilj nije da dijete nikada ne bude ljuto, ljubomorno ili frustrirano. Cilj je da postepeno nauči šta da uradi sa tim osjećajima.
Ako se ovakvo ponašanje pojavljuje samo povremeno i uglavnom u situacijama kada mora dijeliti, čekati ili prihvatiti tuđe mišljenje, moguće je da je riječ o dijelu normalnog razvoja temperamenta i socijalnih vještina.
Međutim, ako su sukobi veoma intenzivni, ako djevojčica često povređuje drugu djecu, ozbiljno ne prihvata nikakve granice, ponašanje je prisutno i kod kuće i u vrtiću ili se s vremenom pogoršava, bilo bi korisno razgovarati sa dječijim psihologom. Ne zato što treba „tražiti problem“ u djetetu, već zato što roditeljima stručna pomoć može pokazati koji pristup će baš tom djetetu najviše odgovarati.
Najvažnije je da roditelji budu mirni i dosljedni
Vaša zabrinutost pokazuje da pažljivo pratite svoje dijete i da želite da joj pomognete. To je veoma dobra početna pozicija.
Ne pokušavajte preko noći promijeniti sve. Izaberite nekoliko jasnih pravila i držite ih se. Učite djevojčicu da može biti ljuta, ali ne može vrijeđati; može željeti nešto, ali ne može uvijek dobiti; može biti vođa igre, ali ne može naređivati drugima.
Snažan karakter ne treba slomiti – treba ga usmjeriti.
Ako djevojčica kroz svakodnevne odnose nauči da se njene potrebe mogu izraziti riječima, da postoje granice i da se konflikti mogu riješiti bez svađe, ono što danas izgleda kao veliki problem jednog dana može postati njena velika prednost.
