„Imam sinove i problem s nevjestama. Ne dozvoljavaju mi da učestvujem u odgoju unučadi, moje savjete saslušaju, ali ih nikada ne primijene. Ne zovu me da pitaju kako sam i imam osjećaj da se moji sinovi sve više udaljavaju od mene. Volim provoditi vrijeme s njima i djecom i želim im pomoći, ali kada kažem nešto iz najbolje namjere, često se naljute. Kako da im priđem, a da me ne odbace?“
Odgovor psihologa:
Prije svega, želim vam reći nešto što je veoma važno: ono što osjećate je stvarno i razumljivo. Kada majka primijeti da joj se odrasla djeca udaljavaju, prirodno je da osjeti tugu, zbunjenost i strah da više nije važna u njihovim životima.
Vi očigledno želite biti prisutni u životu svojih sinova i unučadi. Želite pomoći, prenijeti iskustvo i biti osoba na koju se porodica može osloniti. Sama ta želja nije problem.
Problem može nastati u trenutku kada vaša želja da pomognete počne izgledati kao potreba da učestvujete u odlukama koje pripadaju roditeljima.
Vaša uloga bake je važna, ali nije ista kao uloga roditelja
Ovo je vjerovatno najteži dio koji trebate prihvatiti.
Vi jeste baka. Imate iskustvo, ljubav i pravo na svoj odnos sa unucima. Ali vaši sinovi i njihove supruge su roditelji te djece. Oni donose konačne odluke o njihovom odgoju, prehrani, spavanju, školovanju, pravilima i svakodnevnom životu.
To ne znači da vaše mišljenje nije vrijedno.
Naprotiv.
Ali postoji velika razlika između rečenice „Ako želite, mogu vam reći kako bih ja to uradila“ i rečenice „Trebali biste to raditi ovako.“
Prva ostavlja prostor roditeljima da odluče. Druga može zvučati kao kritika ili pokušaj preuzimanja kontrole.
Zašto se nevjesta naljutila zbog kuhanja?
Na prvi pogled, rečenica da je mogla skuhati malo više hrane možda djeluje potpuno bezazleno.
Ali pokušajte je sagledati iz njene perspektive.
Ako je već pod stresom zbog posla, djece, kuće ili odnosa sa suprugom, komentar o kuhanju može čuti kao poruku:
„Nisi dovoljno dobra domaćica.“
Vi možda niste mislili ništa slično.
Vaša namjera mogla je biti praktična: „Skuhaj više da sutra ne moraš ponovo.“
Ali u međuljudskim odnosima nije važna samo namjera. Važno je i kako druga osoba doživi ono što smo rekli.
Zato se nemojte pitati samo: „Jesam li ja mislila nešto loše?“
Pitajte se i: „Kako je ona mogla razumjeti moje riječi?“
Nemojte pokušavati da vas poslušaju
Jedan dio vašeg problema posebno je važan.
Kažete da vas saslušaju, ali vaše savjete ne primjenjuju.
Ovdje morate napraviti jednu veliku promjenu u očekivanjima.
Saslušati vaš savjet ne znači biti obavezan da ga prihvati.
Čak i kada ste potpuno uvjereni da ste u pravu, vaši sinovi imaju pravo donijeti drugačiju odluku.
Možda će pogriješiti.
Možda ćete vi kasnije pomisliti: „Znala sam da će se ovo dogoditi.“
Ali to je dio njihovog odraslog života.
Ako želite da vam se obraćaju, vjeruju i da vas pitaju za mišljenje, paradoksalno, najbolji način da to postignete jeste da im pokažete da ne moraju poslušati vaš savjet da biste ih vi voljeli i poštovali.
Budite baka koju djeca žele posjetiti
Umjesto da se borite za pravo da učestvujete u odgoju, pokušajte izgraditi nešto mnogo vrednije: odnos u kojem vas djeca i roditelji sami žele imati blizu.
Budite baka kod koje je lijepo doći.
Budite osoba koja će saslušati bez kritike.
Budite osoba koja neće svaki susret pretvoriti u raspravu o tome šta roditelji rade pogrešno.
Kada vam snaha kaže da je dijete kasno zaspalo, ne morate odmah objašnjavati kako ste vi to radili.
Kada vam kaže da je napravila drugačiji ručak, ne morate govoriti kako biste ga vi pripremili.
Kada vam se požali na brak, prvo je pitajte:
„Želiš li da te samo saslušam ili želiš moj savjet?“
Ta jedna rečenica može napraviti ogromnu razliku.
Nemojte tražiti od sinova da biraju stranu
Kažete da imate osjećaj da njihove supruge nagovaraju vaše sinove da idu svuda samo da ne bi bili s vama.
Možda je to zaista vaš doživljaj situacije, ali ovdje bih vam savjetovao oprez.
Nemojte sinu reći:
„Tvoja žena te odvaja od mene.“
Čak i ako vi vjerujete da je to istina, takva rečenica će ga gotovo sigurno staviti u odbrambeni položaj.
On će čuti napad na svoju suprugu, a ne vašu bol.
Umjesto toga recite:
„Nedostaješ mi. Voljela bih da češće provodimo vrijeme zajedno. Ne želim da birate između mene i svoje porodice, samo mi je važno da ostanemo bliski.“
To je potpuno drugačija poruka.
Odustanite od ideje da morate živjeti zajedno
Vaša ideja o zajedničkoj kući možda vam djeluje kao savršeno rješenje.
Vi biste bili blizu, imali biste svoj stan, a mogli biste pomagati oko djece.
Ali ako vaše nevjeste to ne žele, njihovu odluku morate poštovati.
Blizina nije isto što i zajednički život.
Neke porodice odlično funkcionišu kada žive vrata do vrata. Drugima je potreban veći fizički razmak kako bi sačuvali mir i dobre odnose.
Ako insistirate na rješenju koje oni ne žele, mogli biste postići upravo suprotno od onoga što želite — veću udaljenost.
Razgovor sa sinovima treba izgledati drugačije
Ako želite popraviti odnos, nemojte organizovati razgovor u kojem ćete nabrojati sve što njihove supruge rade pogrešno.
Nemojte početi sa:
„Vaše žene me ne poštuju.“
„One vas okreću protiv mene.“
„Ja sam vam majka i zaslužujem više.“
Umjesto toga govorite o sebi i svojim osjećajima.
Možete reći:
„Želim s vama razgovarati o nečemu bez svađe. Znam da ste odrasli ljudi i poštujem da vi odlučujete o svojim porodicama. Ne želim vam se miješati u brak. Samo želim da znate da mi nedostajete i da mi je važno da ostanemo bliski. Ako ponekad kažem nešto što zvuči kao kritika, želim da mi kažete, jer mi nije cilj da vas povrijedim.“
Ovakav pristup ne napada njihove supruge i ne tjera sinove da vas brane.
Ako želite više poziva, nemojte ih mjeriti
Razumijem da vas boli kada vas ne pozovu da pitaju kako ste.
Ali postoji jedna zamka.
Ako počnete brojati koliko puta su vas nazvali, koliko puta nisu, ko je prvi poslao poruku i koliko ste čekali na odgovor, vaš odnos može postati neka vrsta emocionalnog obračuna.
Vi želite bliskost, a oni će osjetiti pritisak.
Umjesto toga, povremeno ih sami nazovite bez očekivanja da vam nešto duguju.
Recite:
„Samo sam htjela čuti kako ste. Nadam se da ste dobro.“
Ako razgovor traje pet minuta, neka traje pet minuta.
Ako traje pola sata, još bolje.
Bliskost se ne gradi zahtjevom za pažnjom, nego sigurnošću da se možemo javiti jedni drugima bez straha od kritike.
Najvažnija promjena mora početi od vas
Možda ovo nije odgovor koji ste očekivali, ali mislim da je upravo ovo najvažnije.
Ne možete natjerati nevjeste da prihvate vaše savjete.
Ne možete natjerati sinove da vas zovu svaki dan.
Ne možete odlučiti kako će oni odgajati svoju djecu.
Ali možete odlučiti kakva ćete vi biti majka i baka u njihovom životu.
Možete biti osoba kojoj se vraćaju jer se pored nje osjećaju prihvaćeno.
Možete biti baka koja čuva djecu bez komentara o tome kako ih roditelji odgajaju.
Možete ponuditi savjet kada ga traže.
Možete pomoći kada vas zamole.
I možete naučiti da ponekad ljubav znači napraviti korak unazad.
Ne morate izgubiti svoje mjesto u porodici
Vaša uloga ne prestaje zato što više ne odlučujete o životu svojih sinova.
Samo se promijenila.
Dok su bili mali, vi ste odlučivali umjesto njih.
Danas su oni odrasli ljudi.
Vaša nova uloga može biti mnogo nježnija: savjetnik kada vas pitaju, oslonac kada im zatrebate i baka koja pruža ljubav bez uslova.
Ako uspijete napraviti tu promjenu, postoji velika mogućnost da će se i njihov odnos prema vama promijeniti.
Možda vas neće poslušati svaki put.
Možda neće zvati onoliko često koliko biste željeli.
Možda će neke stvari raditi potpuno drugačije od onoga kako ste vi radili.
Ali ako osjete da poštujete njihove granice, mnogo će lakše prihvatiti vašu blizinu.
Vaš cilj ne treba biti da imate kontrolu nad njihovim porodicama. Vaš cilj treba biti da budete osoba koju će željeti imati u svojim porodicama.
To su dvije potpuno različite stvari.
I upravo tu možda leži odgovor koji tražite.
