Neki ljudi stare ljude gledaju kao lak plijen. Misle da ne vide dobro, da ne razumiju papire i da će potpisati sve što im se stavi pred nos. Na nanin osamdeseti rođendan, moj ujak i njegova žena bili su sigurni da su konačno dobili ono što su godinama htjeli: nanin potpis i njenu kuću. Nisu znali jedno. Nana je trideset pet godina radila kao zapisničarka na sudu.
Kuća na kraju sela
Zovem se Merima. Moja nana Hata živi sama u staroj kući s velikom baštom, šljivikom i trešnjom koju je posadio djed na dan njihovog vjenčanja. Ja sam joj, od djetinjstva, bila najbliža. Posljednjih pet godina dolazila sam joj svakog vikenda:
- nosila sam namirnice i lijekove,
- vozila sam je doktoru i čekala satima u čekaonici,
- kopale smo baštu i pekle pite od šljiva,
- a nedjeljom smo pile kafu pod trešnjom i slušale stari tranzistor.
Ujak Suad, nanin sin, dolazio je dvaput godišnje. Za Bajram, i kad mu je trebao novac. Njegova žena Belma još rjeđe. Ali u posljednje vrijeme, sve češće su pričali o „nanoj budućnosti“.
„Nana više ne zna šta radi“
Počelo je usputnim rečenicama. „Nana je zaboravna, vidiš da ne zna ni koji je dan.“ „Ta kuća propada, ko će je održavati?“ „Najbolje bi bilo da se proda dok još nešto vrijedi, a nana da ide u dom, tamo joj je bolje.“
Nana bi samo šutjela i miješala kafu. Kad bi otišli, pogledala bi me preko naočala i rekla: „Pusti ih, sine. Neka misle da je nana stara.“
Osamdeseti rođendan
Za nanin osamdeseti rođendan, ujak je insistirao da proslava bude „velika“. Sala u restoranu, rodbina iz cijele Bosne, torta na tri sprata. Nikad nije platio ni njene lijekove, a sad je odjednom plaćao tortu na tri sprata.
Usred slavlja, kad su svi bili za stolom, Belma je iz torbe izvadila fasciklu. Glasno, da svi čuju, rekla je: „Nana, evo ovo da potpišete, za banku. Da Suad može lakše plaćati vaše račune, da se ne mučite po šalterima.“
Pogledala sam papire preko nanina ramena i ugledala riječi „punomoć“ i „raspolaganje nekretninom“. Htjela sam da ustanem. A nana mi je ispod stola stisnula ruku. Jako.
Stavila je naočale, prstom prešla preko prve stranice, kao da jedva vidi slova, i rekla: „Ah, šta ja znam od tih papira, dijete. Gdje da potpišem?“ I potpisala je. Svaku stranicu. Pred svima.
Ujak je odahnuo. Belma se nasmiješila i brzo vratila fasciklu u torbu. A ja sam, do kraja večeri, jedva gutala zalogaje.
Nanina tajna
Kad smo se vratile kući, bila sam bijesna. „Nana, šta si to uradila? Pa to je punomoć! Mogu ti prodati kuću!“
Nana je mirno skinula maramu, sjela u svoju fotelju i izvadila iz kredenca jednu plavu fasciklu. „Sjedi, Merima. Vrijeme je da ti nešto kažem.“
U fascikli su bili:
- ugovor o doživotnom izdržavanju, ovjeren kod notara deset dana prije rođendana, kojim kuća i zemlja, nakon nanine smrti, prelaze na mene, a ja se obavezujem da se brinem o njoj, što sam ionako radila godinama,
- upis tog ugovora u zemljišne knjige, uz zabilježbu, tako da se kuća ne može prodati ni opteretiti bez mog znanja,
- ljekarsko uvjerenje od prije dvije sedmice da je nana potpuno sposobna za rasuđivanje,
- i mali diktafon, onaj stari što ga je nana nosila u torbi.
„Nana… odakle ti sve ovo?“ Nasmijala se: „Trideset pet godina sam bila zapisničarka na sudu, sine. Vidjela sam stotinu ovakvih Suada i Belmi. Mislili su da će nana potpisati bilo šta. I jesam. Potpisala sam papir koji ne vrijedi ni koliko onaj salvet na stolu, jer kuća više nije samo moja da je dam.“
A diktafon? Nana ga je uključila u torbi čim je Belma izvadila fasciklu. „Neka se čuje šta su rekli da potpisujem. ‚Za banku.‘“
Kod notara
Mjesec dana kasnije, ujak me nazvao, ljubazniji nego ikad. „Merima, dođi sutra u deset kod notara, s nanom. Samo formalnost, da nana potpiše još jedan papir. Imamo kupca za kuću.“
Ušli smo u kancelariju. Ujak i Belma već su sjedili, a pored njih nepoznat čovjek s kožnom torbom: kupac. Notar je otvorio spis, pogledao izvod iz zemljišnih knjiga i namrštio se.
„Gospodine, ovu nekretninu ne možete prodati. Na njoj postoji upisan ugovor o doživotnom izdržavanju u korist Merime, zaključen prije vaše punomoći. Vaša punomoć ovdje ne vrijedi ništa.“
Belma je problijedila. Ujak je skočio: „To je nemoguće! Nana ne zna šta potpisuje! Ona je zaboravna!“
Nana je mirno izvadila ljekarsko uvjerenje iz torbe i spustila ga na sto. Onda je izvadila diktafon i pritisnula dugme. Kancelarijom se razlegao Belmin glas: „Nana, evo ovo da potpišete, za banku…“ A poslije, kad su mislili da ih niko ne čuje, i ujakov šapat: „Samo da potpiše, poslije je u dom, a kuću prodajemo do proljeća.“
Kupac je ustao, uzeo torbu i bez riječi izašao. Notar je zatvorio spis. „Gospođo Hata, želite li da se ova punomoć poništi?“ „Želim. I da se zapiše zašto.“
„Zapisničarka nikad ne zaboravlja“
Na izlazu, ujak je pokušao još jednom: „Mama, pa ja sam ti sin…“ Nana se zaustavila na vratima. Bila je niža od njega za dvije glave, ali je u tom trenutku izgledala kao da je viša od svih nas.
„Sin si mi, Suade. I zato ti nikad neću zatvoriti vrata. Ali kuću ne dobija onaj ko je čeka, nego onaj ko u njoj sjedi sa mnom kad je teško. A ti u njoj nisi sjedio dvadeset godina.“
Belma je otišla prva, lupajući štiklama. Ujak je ostao na stepenicama još dugo, sam.
Kafa pod trešnjom
Nana danas ima osamdeset jednu godinu. I dalje živi u svojoj kući, i dalje kopa baštu, i dalje pije kafu pod djedovom trešnjom. Ujak je počeo dolaziti češće. Bez fascikli. Ponekad donese kilo kafe i posjedi sat vremena. Nana ga dočeka, skuha mu kafu i ne spominje notara. „Neka uči“, kaže mi poslije. „Nikad nije kasno.“
Iz ove priče naučila sam:
- Ne potcjenjujte stare ljude. Iskustvo se ne gubi s godinama.
- Pazite kad vam neko gura papire „samo da potpišete“, pogotovo na slavlju i pred svima.
- Stariji ljudi imaju pravo da sami odluče kome će ostaviti ono što su cijeli život gradili.
- Ljubav se ne mjeri obilascima za praznike, nego prisustvom kad je teško.
Plava fascikla i danas stoji u nanom kredencu, pored albuma i starog tranzistora. Kad je pitam zašto je ne baci, samo se nasmiješi preko naočala: „Zapisničarka nikad ne baca spise, sine. Nikad se ne zna ko će sljedeći misliti da je nana stara.“
